Vulkani su usred oceana izdigli otočje Galapagos i stvorili nevjerojatnu pozornicu života. Živa bića ne samo da su naselila otoke već su evoluirala u mnoge endeme.
Dokumentarac, pomislih, pravi dokumentarac. Kao da sam se ušetao u ekran BBC-a ili Discoveryja, posvuda oko mene vrve živa bića. Daleko sam europskog blagog podneblja, već ispod žarkog sunca. Dok se drugdje na svijetu moram dobro šuljati da bih uopće zapazio koju srnu ili čaplju, ovdje mi je najveća briga ne stati na nečiji rep, kljun ili šapu.
I dok je dokumentarac obično koncentrat mjeseci ili čak godina snimanja, na ovoj kamenoj obali sve se odvija u stvarnom vremenu… Rijetko koje mjesto na zemlji može pružiti ovakvu sliku kao Galapagos, otočje Tihog oceana udaljeno oko 1000 kilometara od zapadne obale Južne Amerike. Njegovih 13 velikih i mnogo malih otočića i škojića raštrkalo se na 450 kilometara oceana. Ne čudi što je unatoč izolaciji ovo otočje svojim prirodnim bogatstvom inspirirao Darwina na teoriji evolucije. To nadahnuće ne prestaje potom stoljećima – turistima i znanstvenicima, a potvrdu je dao UNESCO priključivši ga na spisak svjetske prirodne baštine.
Mladunac morskog lava projurio je pored mene kao da sam nevidljiv. Drugi se ipak zagledao u mene, ali sam za trenutak i već je nastavio jurcati po finom sivom pijesku. Nakon što bi se koji zamorio, mladunac bi se okrenuo majci i počeo slasno sisati. Ženka bi se samo malo okrenula i nastavila sa izležavanjem. Čini se da su joj najveći problem u životu dosadne muhe. Morski su lavovi veličinom i bukom vjerojatno najuočljiviji stanovnici Galapagosa. Nisu međutim jedini – biolozi su nabrojali još mnogo vrsta i životinja i biljaka. Još više fascinira broj endema što znači da ih nema nigdje drugdje na svijetu. Životinje su naime dugom izolacijom od ostatka Južne Amerike nesmetane evoluirale u nove vrste. Jedan od tih endema je i morska iguana. Izgleda kao skrućena lava – tamna, grubih obrisa i nije oličenje pokreta i eksplozivnosti – nepomično leže na litici dok ih špricaju valovi. Dok se i pokrenu, kao u usporenom filmu pomalo se gegaju sve dok ne dođu do obale i uskoče u more – svoj pravi element.
Morske iguane brzinu nadoknađuju brojnošću. Nekoliko desetaka ih se natiska uz ruba mora, dok ih špricaju valovi. Guraju se s ostalim životinjama koje nisu došle ovdje samo jesti već su ovdje i odgajati mladunce. Obale Galapagosa ogromne su jaslice kolonijama morskih lavova, a posebno ptica. Čigre (eng. lava tern) polažu jaja na goli kamen, velike ptice fregate grade velika ali „šlampava“ gnijezda na niskom grmlju ili drveću. Albatrosi biraju kamenje, a morski lavovi obožavaju pijesak. Susjedi različitih vrsta su vrlo blizu i bučno komešanje je neizbježno…
Tolika mlada gladna usta zahtijevaju mnogo hrane. Blune (eng. ) se stoga dižu u zrak i kreću put mora. Kad ondje uoče ribu, poput bombi se strmoglavljuju u vodu. Deseci, i čak stotine bluna zajednički tjeraju jato ribe na svoj mlin. Manje elegantni, ali ništa manje efikasni su pelikani. U svoj veliki kljun s kožnim vrećicama kao u supermarketu natrpaju i po nekoliko riba. Gozbi se pridružuju i ostale ptice, od malih, ali akrobatskih čigri do ogromnih, ali začudno agilnih fregata. Upravo fregate najviše nadomješćuju europske galebove kao tipične morske ptice. Čini se bez imalo napora jedre uskim raširenim krilima kao da ih netko viče nevidljivim nitima. Svoju priliku na plodove mora čekaju i stanovnici kopna: pingvini, morski lavovi i morske iguane. Svi se oni moraju obrušiti s litice na uzburkano more koje prijeti da ih svakog trena zalijepi na stijenu.
Dok morski lavovi na kamenu djeluju kao nepomične vreće krumpira, u vodi se pretvaraju u prave podmornice. Skočio sam za njima u toplo more, kroz bistru vodu lako sam opažao šareno dno. Kao odbor za doček pored mene je projurio poput torpeda jedan morski lav. Za njim i drugi te shvatih da je bliski dodir dvaju vrsta ovdje redovit slučaj i u moru. Nevjerojatnom su lakoćom klizili u vodi i izvodili akrobacije. U podvodnom lovu su i pingvini, poput malih crnih navođenih raketa jure za ribama. U vodi su još nestvarnije morske iguane. Ovi gmazovi nisu međutim strah i trepet riba – naslađuju se algama s morskog dna.
Izvor ovog bogatstva je spoj hladne i tople morske struje koje donose i kisik i hranjive tvari. U tom rijetkom, ali sretnom oceanskom loncu buja plankton, masa sitnih organizama koji rastu fotosintezom baš kao i kopnene biljke. Oni su početak hranidbenog lanca na kojem počiva stotinjak vrsta riba. Ponekad je teško uopće vidjeti dno od ogromnih srebrnkastih jata dok se kreću koordinirano kao stanice jednog organizma. Na dolazak morskog lava će zapanjujućom lakoćom mijenjati jato u kuglu, cijev…. Druge pak ribe plijene pažnju duginim bojama. Odjednom je nešto veliko zastrlo sunce. Trokutastog tijela i dugačkog repa se kao svemirski brod pojavila ogromna raža. Ova riba nije jedini gigant podmorja. Morski psi redovito patroliraju ovdje, među njima i čekičari.
Svega nekoliko koraka od tog prirodnog zoološkog vrta počinje pustinja. Teško da bi morski lavovi hranu našli na golim obalama ili među suhom i pikavom vegetacijom u unutrašnjosti, ako je uopće i ima. Navukao sam šešir na glavu da izbjegnem žarko sunce. Crvenkasti vulkanski pijesak šuštao je pod mojim sandalama, no pravi je koncert izvodio vjetar. Vjetar stvara basove dok se provlači kroz gole vulkanske stijene, a visoke tonove dok valja pijesak. Kao da sam na Marsu, beživotnom crvenkastom području oblikovane grubom rukom geoloških sila. Jedino nedostaju krateri meteora iako su neke od vulkanskih stijena razlomljene kao da se nešto tako zaletjelo u njih. Krajolik nisu toliko oblikovale vanjske sile koliko one unutrašnje – lava. Još se vidi na padini skrućena lava kako je curila prije nego što se zauvijek ohladila. U podnožju se nazire mali krater, sada u plitkom moru. Vulkani su odgovorni za nastanak otoka usred Tihog oceana. Njih šest još je uvijek aktivnoGalapagos je začuđujuće mlad – svega nekoliko milijuna godina – treptaj oka u dugačkoj geološkoj povijesti planete od četiri i pol milijarde godina.
Osjetih kretanje – kao da se dio stijene otopio, cvrenkasti gušter je izvirio na svijetlo dana. Lava gušter dokazuje da ipak nije sve tako beživotno u unutrašnjosti otoka. Usamljen u marsovskom krajoliku prkosi nemilosrdnom suncu lava kaktus čije bodljikave stabljike djeluju isto tako kršno kao i okoliš u kojem rastu. Na drugim otocima ima više vegetacije, ovisno o izloženosti vlažnim zračnim strujama. Na većim visinama je i veća šansa za stvaranje oblaka pa je i vegetacija bujnija. Uspijevaju čak i suhe šume. Nije samo tlo ograničavajući faktor za bilje, već i klima. Vruće je, suho i s malo padalina.
Među škrtom vegetacijom žive i zebe. Pred tolikim životinjma ne bi se isticale tamnosmeđim perjem da Charlesu Darwinu nisu postale model za evoluciju svih živih bića. Oaj britanski prirodoslovac je za svoje ekspedicije 1835. godine uočio da različite vrste zeba žive na istom prostoru, ali da si međusobno ne smetaju. Prije svega se ne natječu za hranu: jedne brste kaktusove plodove, drugi plodove mangrova, treći pak kukcima. Za to su razvile kljunove različitih oblika i veličina. Darwin je primijetio da su sete zebe prilagodile načinu života ptica koje nisu nikada došle na Galapagos zbog izolacije morem. Tako primjerice vrsta zeba buši koru drveta, baš kao djetlić. I da sve sliče vrsti zebe iz najbližeg kopna – Južne Amerike. Darwin se nakon pet godina putovanja Beaglom vratio kući i uz pomoć kolega različitih struka analizirao svoje nalaze. Na njima počeo razvijati teoriju evolucije na temeljima prvih zapažanja kad je još bi ona terenu. Od tada se zebe s Galapagosa nazivaju Darwinove zebe. Poznati znanstvenik više se nikad nije vraćao na Galapagos, ali u mislima jest, ne samo kao lijepa turistička uspomena.
Stopama Darwina danas hodočaste turisti. U početku ih je dolazilo stotinjak godišnje pa nekoliko tisuća u sedamdesetim godinama, a sada i 80 000 gostiju godišnje. Gotovo svi slijeću avionom na aerodrom u Baltri (ili novom aerodromu na San Cristobalu). Već vreva na aerodromu pokazuje koliki je interes za otočje, unatoč visokoj cijeni. Za nekoliko dana boravka na Galapagosu se može ostati skoro dva mjeseca na kontinentu. Moguće je odsjesti u nekom od hotela, ali je najveći užitak je ukrcati u jednu od brojnih jahti i njome obići otoke.
Turisti se pri obilasku moraju pridržavati strogih propisa nacionalnog parka, jer je prirodna ravnoteža otočja krhka. Zaštićeno je 97.5% površine, ostatak čine ljudska naselja i infrastruktura. Dodatnu zaštitu dalo je i osnivanje morskog rezervata od 70 000 km2 što je više od cijele Hrvatske s morem. To je drugi po veličini morski rezervat, odmah iz Velikog koraljnog grebena pored Australije. Konačno priznanje izuzetne vrijednosti dalo je uvrštavanje Galapagosu na popis Svjetske prirodne baštine 1978. Godine UNESCO-a. Sedam godina kasnije je ista organizacija proglasila otočje i rezervatom biosfere.
Iako na kraju svijeta, iako skup kao Monte Karlo, svaki ljubitelj prirode mora posjetiti Galapagos barem jednom u životu. Postat će dio dokumentarca uživo, disati isti, nepomućeni zrak koji je udisao Charles Darwin, uživati komadić raja za sebe, makar na nekoliko dana!
Leave a reply