Bitka za Homs bila je to u to vrijeme prva velika pobjeda sirijske vojske, no uz strašnu cijenu – uništenje gotovo cijelog centra grada.
Danas kada se dolazi iz smjera Damaska, čini se sve normalno, izuzev vojnih blokada na svakom koraku. Južni dio grada užurbano je gradsko područje, s visokim neboderima, glavna ulica nakićena je posterima Bashar Al-Assada, bojnim restoranima, kavanama, obrtima…sve što čini jedan arapski grad živim. Čovjek se zapita da li su vijesti iz grada doista bile istinite ili je došlo do gadnog pretjerivanja medija? No, kako se približavamo centru, atmosfera postaje sve sumornija. Cijeli kordon vojnih barikada okružuje dio grada pred nama. Predajemo sve moguće dokumente koje smo ishodili ministarstvu obrane i prolazimo dalje. U vozilu smo s predstavnikom ministarstva iz Damaska, kao i lokalnim
Vozeći se iz ulice u ulicu, blok zgrada za blokom, centar Homsa je sada grad duhova. Od ljudi su tu jedino vojnici. Trzaju na svaki pokret, jer je u to doba eksplodirao samoubojica i pobio više od sto ljudi. Miris građevinskog otpada dominantan je osjet u odsutnosti zvukova. Višekatnice, one koje se nisu urušile sada su kosturi u ovom ogromnom groblju zgrada, gdje su od siline bombi izdržali samo potporni zidovi. Penjemo se na jednu od najviših. Stepenice su natrpane šutom, ali i uredskim materijalom, namještajem, dječjim igračkama. Zidovi su prošarani rupama od metaka i šrapnela, ali i grafitima te natpisima na arapskom. Molim se da nije zaostala neka improvizirana eksplozivna naprava, omiljena igračka u urbanom ratovanju od strane pobunjenika. Ovdje su nekad živjeli ljudi, po hodnicima u školu kretala djeca. Na samom vrhu, pruža se izvrstan pogled uokolo, baš kao i iz snajperskog gnijezda s zgodno izbušenim rupama. Ovdje je netko sijao smrt, a možda i sam poginuo. No, još je gori pogled – na sve strane su ruševine.
Kako će se ovdje ljudi ikada vratiti, ne mogu ni zamisliti. Stotine tisuća su živjele ovdje. Izbjeglička kriza u Europi sad je mnogo logičnija.
Revolucija počinje
Homs je bilo jedan od prvih žarišta sukoba i kako mnogi nazivaju kolijevka revolucije. Dok su građani u Damasku i Aleppu mirno ispijali kave s kardamonom i crni čaj te na ulicama objedovali šuarmu (kebab) i falafel, Homs se već godinu dana tresao od eksplozija.
Sve je počelo dakako 2011. kad su građani izašli masovno na ulice, tražeći kraj vladavini dinastije Assada. Dok su u južnom gradu Darii pobuna ugušena u desetak dana, sukobi u Homsu su izmakli kontroli. U svibnju je došlo do prvih većih žrtava, kada je s opozicijske strane poginulo petnaestak ljudi, a s druge jedanaest vojnika i policajaca. Idućih tjedana nastavljena je konfuzna situacija i gerilski napadi na snage sigurnosti, kao i nasilno rješavanje situacije od strane vladinih snaga sigurnosti u gradu, kao i okolici. Ljudi su nestajali s obiju strana, a počeli su u sektaški sukobi. Do listopada su se pobunjeničke grupe, prije svega pobunjeni vojnici i časnici Sirijske vojske (SAA), organizirale u naoružane postrojbe, a brigada Khalid bin Walid (u sklopu Slobodne sirijske vojske, FSA) je praktički preuzela kontrolu na dobrim dijelom grada, s uporištem u distriktu Baba Amr. U to se vrijeme velika područja sjeverno i jugozapadno od grada (sve do libanonske granice) istrgla kontroli vladinih snaga. Centri pobune bili su gradovi Rastan i Talbiseh (svega 10 km sjeverno od Homsa) koje je vojska uspjela u ljetnoj ofenzivi staviti pod kontrolu, no već u veljači iduće godine je trajno izbačena.
U Homsu situacija definitivno izmakla kontroli te je grad postao ratna zona. Sirijska vojska počela je gomilati ogroman broj vojnika i opreme, a pobunjeničke snage utvrđivati pozicije u gradu. U studenom se već počela intenzivne ulične borbe, kao i opsada četvrti pod pobunjeničkom kontrolom. Uz centar pobune Baba Amr, postalo je nesigurno u Starom gradu, četvrtima Qussor,Khalidiyah, Bayada… Situacija se primirila na prijelazu godinu, kada je Arapska liga poslala izaslanstvo. No, već u siječnju se to primirje raspalo i ponovo su se razbuktale borbe. Već 03. veljače, Sirijska vojska odlučila je skršiti pobunu u Homsu. Dovedene su elitne trupe kao i teško naoružanje. Nakon mjesec dana uličnih borbi, sirijska vojska uspjela je pod kontrolu vratiti cijeli distrikt Baba Amr. Do kraja ožujka 70% grada bio je u rukama vladinih trupa. U distriktu Karm al-Zeitoun nađeno je mrtvih pedesetak djece i žena. Opozicija je optužila Sirijsku vojsku, a vlada naoružane bande.
Život u opsadi
S jedne strane, bila je to pobjeda sirijske vlade no, otpor u Homsu nije skršen. Štoviše, pokazalo se da će opsada trajati cijele tri godine. Homs postaje de facto postaje prijestolnica revolucije. U to doba su većinu opozicijskih boraca, činili Slobodna sirijska vojska, sastavljena od odbjeglih vojnika i časnika te dakako dobrovoljaca. Islamistička komponenta je postojala, ali nije bila dominantna kao danas. U svakom slučaju, postojalo je tridesetak različitih skupina, cijelog spektra, od zagovornika građanske revolucije do džihadista. Revolucija je ovdje nastala u samom gradu, a ne dovedena iz zaleđa kao u slučaju Aleppa i Damaska.
Do ljeta 2012. situacija se ipak smirila. Linije su očvrsnule, što s jedne strane otežava napade SAA, ali s druge i sve žešću opsadu preostalih pobunjeničkih kvartova. Uz to, u svibnju je posredstvom UN-a postignut prekid vatre. Život u opsadi bio je sve teži i teži. Glad, žeđ, nedostatak vode i energije, lijekova. Opsada je bila gotovo potpuna. U početku je bilo još koliko toliko u redu. Područje je bilo veliko i još se moglo naći namirnica, lijekova i ostalih potrepština u trgovinama, ljekarnama i napuštenim ili devastiranim domovima. No, s vremenom je to postajalo iscrpljeno. Konzervirana hrana postala je glavna hrana, a povrće i meso samo uspomena. Doduše, tko je mogao, obrađivao je male vrtove zaštićene od granatiranja, čak i unutar zgrada. U lokalnoj je crkvi postojao jedan takav vrt. Zimi, kada su se temperature spuštale opasno prema nuli, a Homs je poznat po oštrim zimama, bilo je posebno teško. Stabla u parkovima u vrtovima brzo su posječena. Nakon toga došao je na red namještaj, čak i drveni okviri vrata i prozora.
Nastavak ofenziva
Pobunjenici su poduzimali povremen napade i uspjehe, ali je inicijativu imala Sirijska vojska. U prosincu 2012.je SAA zauzela Deir Baalbu, a veliki distrikt Al-Khalidiya postao je sljedeća meta vojske. U rat se na vladinu stranu uključio i Hezbollah, nakon iznimno važna bitka za Qusayr 2013. godine. U srpnju 2013. je SAA konačno je zauzela Al-Khalidiyu. To je bio veliki udarac, budući da su pobunjenici bili sada stisnuti samo u Starom gradu.
Električne energije u tom trenutku nije bilo već 500 dana. Preostalo je samo nešto više od 1000 pobunjeničkih boraca. Velik dio iznemoglih boraca htio se predati, ali drugi su odlučili ostati po cijenu smrti i pripremali si samoubilačke eksplozivne pojaseve. Travanjska ofenziva sirijske vojske bila je kap koja je prelila i početkom svibnja 2014. nakon dužih pregovora, konačno je dogovorena predaja Starog grada. Zeleni autobusi ušli su u centra te su se pobunjenici zajedno s preostalim članovima obitelji povukli na sjever. Prvi put su zeleni autobusi postali simboli predaje, ali i prakse koja će se proširiti po cijeloj Siriji, a naročito u enklavama oko Damaska.
U širem gradskom području preostao je samo Al-Waer u kojem djeluje dosta tvrdokornih islamističkih grupa poput Al Nusre. Tek krajem 2016. počeli su ozbiljniji pregovori da bi u proljeće 2017. počela i evakuacija militanata koja se okončava ovih dana.
Značaj i posljedice Bitke za Homs
Homs je gotovo u sredini zemlje te povezuje jug i sjever. Bez čvrste kontrole je gotovo nemoguće održanje Aleppa te Latakije. Realno velika opasnost preostala je Islamska država na istoku koja je najbliže došla do kršćanskog grada Sadada.
Gotovo cijeli Stari grad još uvijek stoji prazan, no barem su počišćene ceste od ruševina. Tu i tamo se obnovi neka značajna institucija, pogotovo uz pomoć vanjskih donatora kao što je recimo franjevački . Obnovljeni su i neki dijelovi od strane sirijske vlade, vezano uz vojsku, instutucije države te „za pokazivanje“ stranimmedijima.
Stari grad i dalje stoji kao spomenik razaranju, a zgrade su toliko devastirane da većini popravak ne dolazi u obzir. Centra Homsa tako i dalje ostaje Grad duhova.
Leave a reply