Madagaskar

Madagaskar je jedan od najvećih svjetskih otoka, koji krije ogromno prirodno, ali i kulturno blago.

Prvi veliki dinosaurusi hodali su prije 160 milijuna godina ogromnim suhim prostranstvima Gondwane, prastarog kontinenta već tada dobrano rastrganog tektonskim silama, dok su tektonske ploče i dalje odvlačile današnju Južnu Ameriku na zapad, a Antartiku na jug. I na istoku se počeo odvajati manji komad, nešto slično dugotrajnom procesu koji sada počinje razdvajati istočnu Afriku na mjestu velikih rasjednih jezera, a već je odvojio Afriku od Azije stvarajući Crveno more.

Nastao je golemi otok koji je još jednom podijelio. I dok je glavna masa tog izroda (koji danas zovemo Indija) nastavilo  put prema Aziji da bi udarila u nabrala Himalaje, manji dio je ostao usidren svega 500 kilometara od Afrike. Nastao je Madagaskar, po veličini  četvrti na svijetu, manji samo od Grenlanda, Nove Gvineje i Bornea. Taj otok poveo je sa sobom svoje stanovnike, tadašnja živa bića koja više nikad neće doći u kontakt s kontinentom. Dok su se ostaci prakontinenta u nadolazećim milenijima nanovo spajali i opet razdvajali, Madagaskar je kao i Australija svoju sudbinu dijelio sam. Drugdje se tijekom vremena ledeni pokrov napredovao i povlačio stvarajući privremene ili stalne mostove brojnim životinjama i biljkama pa su one novopridošle gotovo uvijek istiskivale one starije i manje konkurentnije koje su izumirale.

Izolacija

Na Madagaskaru su međutim živa bića nesmetano evoluirala u nove oblike primajući tek koju pridošlicu, redom manje životinje koje su mogle stati na plutajuću vegetacije koja je i danas obilna za vrijeme jakih kiša. U Africi su s vremenom zavladale pridošlice iz Azije – velike mačke, krda velikih savanskih biljoždera, majmuni, dok je ovdje i dalje cvjetala stara afrička flora i fauna.

Prije 40 milijuna godina dinosaurusi su odavno izumrli, a posljednji putnici su se ukrcali na «brod», jer kanal koji dijeli otok od Afrike će uskoro biti preširok i za najotpornije, izuzev ptica koje lete. Među njima bili su, a možda i samo jedna skotna ženka tada cvatuće grupe primata – lemuri. Drugdje su ih posvuda kasnije istisnuli «viši» primati- majmuni, no ovdje su i dalje evoluirali zajedno s ostalim životinjama ove «Gondwanine arke».

Kao rezultat duge izolacije na Madagaskaru žive biljne i životinjske vrste kojih nema nigdje drugdje na svijetu. Lemuri su najbolji primjer, njih 33 vrste, čiji je endemizam 100%. Od 300 vrsta gmazova 91% su endemi, a od 178 vrsta žaba samo dvije vrste nisu endemske. Više od polovice vrsta svih kameleona na svijetu nalazimo ovdje. Endemizam je velik i u biljaka, 80% od 10 000-12 000 vrsta biljaka sjemenjača. Uz to se neprestano otkrivaju nove i nove vrste. Postoji još jedan veliki razlog koji je utjecao na takav razvoj života ovdje, a to je nedostatak ljudi veći dio povijesti.

Dolaze ljudi na otok

Gotovo nevjerojatno zvuči da je otok naseljen tek prije nešto više od 1500 godina i to pored Afrike, koju smatraju kolijevkom čovječanstva. Što je još čudnije čini se da su prvi doseljenici stigli iz daleke Indonezije i tek kasnije su došla afrička plemena s kojima su se postepeno miješali. S vremenom se formiralo 18 plemena, i danas se na plemenu Merina mogu vidjeti karakteristične azijske genetske oznake – svjetlija put, ravna kosa i lagano kose oči. Ti prvi naseljenici zatekli su mnoga prirodna čudesa. Vidjeli su velike slonovske ptice visoke tri metra i 300 kg teške, kao gorile velike lemure, minijaturne nilske konje, goleme kornjače i ostala bića.

Naišli su na kilometre pješčanih plaža s kokosovim palmama, guste tropske kišne šume na istoku čija se isparavanja dižu iznad lijana, epifita i velikih drvenih paprati, visoku bambusovu vegetaciju, nepregledne suhe savane, jedinstvene šume baobaba i bodljikavog grmlja na pustinjskom sa biljkom oktopus na zapadu te vapnenačke šiljke zvane tsingy, visoke desetke metara što se uzdižu iz dubokih kanjona s krokodilima, oštre da bi mogle papir rezati. Shvatili su da na strmim istočnim padinama rastu guste kišne šume, dok se planine na zapadu mnogo blaže spuštaju u suhe travnjake, lišene većine kiša čiji oblaci ostaju zarobljeni na visoravni. 

Nakon otkrića, ljudi su postepeno, ali sigurno počeli prodirati u unutrašnjost kopna, prema dominantnoj visoravni na sredini otoka. Sa sobom su nosili svoju azijsku kulturu i odmah počeli iskorištavati prirodne resurse na način koji su to radili stoljećima prije u svojoj pradomovini. Sadili su rižu, naročito na pogodnoj ravnijoj visoravni s dovoljno padalina za ovu žitaricu. Kako su tamo rasle nepregledne suhe šume morali su ih početi sjeći, a metoda kojom su to radili zove se tavy.

Nestajanje šuma

Sastoji se od paljenja šume i rušenja stabala da bi se dobila obradiva površina. Tavy je duboko ukorijenjena u svakom Malagezu pa čini važan dio tradicije koja je proistekla iz najvažnije životne potrebe, a to je samo preživljavanje. Tlo je naime vrlo siromašno i bez dodatnog oplemenjivanja gnojivom može davati prinos riže jedva 2-3 godine i zato je bitno stalno sječa nove šume u neprekidnoj potrazi za obradivim tlom. Tako je počeo nezaustavljiv proces osvajanja iskonske prirode koji traje i danas.

Nakon samo 15 stoljeća aktivnosti ljudi posljedice su po prirodni živi svijet ogromne, a neminovno prijete i samim ljudima. Do sada je izumrlo 17 vrsta lemura i to onih velikih, neki od njih su viđeni još krajem 19. stoljeća. Izumrle su i mnoge druge vrste, među njima i slonovska ptica i minijaturni nilski konj. Jedan od razloga je svakako lov, jer kako te životinje nisu imale prirodnih velikih grabežljivaca (najveći kopneni predator na otoku je cibetkašica tek nešto veća od psa), postale su lak i naivan plijen ljudima. I danas neki lemuri bez straha prilaze ljudima, naravno tamo gdje nema lova. Drugi i glavni razlog izumiranja je uništavanje prirodnih staništa, prije svega šume. Preostalo je manje od 10% šuma.

Danas one preživljavaju na teško dostupnim mjestima strmih planina ili uz obalu nedostupnu cestama, uglavnom međusobno izolirane. Razmjeri ovog pustošenja vidljivi su posvuda, možda najbolje na središnjoj visoravni  gdje se mjesečev pejzaž brda i dolina ogoljene crvene zemlje ponegdje prostire kilometrima. Iz svemira se vide velike crvene mrlje, kao rak što se širi zemljom i to je dodatno potvrdilo tragični naziv koji su mu Francuzi dali: Le Grand Ile Rouge  ili Veliki crveni otok. Još se nešto dobro vidi iz svemira, a to je crveno more kod ušća rijeka od sedimenta koje rijeke donose za vrijeme kišne sezone. Bujice tada ispiru siromašno lateritno tlo kojeg od erozije više ne štiti korijenje biljaka.

Sve se vrti oko riže

Krčenje šumaširoko je rašireno i u zadnje vrijeme se obavlja i masovnom sječom za potrebe drvne industrije te stvaranjem plantaža vanilije, kave i pamuka, no neusporedivo je značajnija tavy koji ljudi smatraju svojim pravom i ne odriču se njega. Gotovo cijela središnja visoravan danas je obrađena ili potpuno gola. Terasasti uzgoj riže je karakteristični azijski način poljoprivrede i sprovodi se svugdje gdje ima dovoljno vode. Riža je glavna hrana Malageza i jede se tri puta dnevno, ali je i više od toga. Ona predstavlja način života i dušu naroda. Ekvivalent pojma «jesti» je «jesti rižu», dok se sva ostala hrana naziva laoka što znači dodatak.

Posuda za rižu i danas je standard za količinu, a ponekad i vremenska jedinica- period koji je potreban da se ona skuha. Tek na zapadu je uz bok riži stoji govedo zebu. Duboka je ukorijenjenost svakog Malageza za rižu i zebu, mnogi kažu da im je to kulturna opsesija. U svakom slučaju su oboje stupovi su privrede ove zemlje, ostala industrija je slabo razvijena i to uglavnom prehrambena. Jedini važniji izvozni artikli su vanilija, pamuk i kava te plodovi mora. Vanilija je dugo bila glavni izvozni proizvod i za vanjski svijet glavni prepoznatljivi simbol otoka pa je 70-ih godina 20 st. opskrbljivao 70 % svjetskog tržišta. Sada je taj postotak prepolovljen zbog konkurencije i naročito umjetne vanilije. Ti luksuzni proizvodi bili su važan razlog francuske kolonizacije gotovo cijelo jedno stoljeće.

Preci vladaju ljudima

Izolacija nije odredila evoluciju samo biljaka i životinja već i kulturu ljudi, jer ostali su nepokoreni sve do pred kraj 19. stoljeća i u miru se je razvijali. Iako su im misionari donijeli spas duše u raju (ili paklu,kako kome), većina ljudi još duboko vjeruje u pretke kao osnovu duhovnog života. Iako više nisu među njima, za Malagašane oni nisu umrli. Starci imaju ključnu ulogu u odlučivanju koja ne nestaje niti nakon smrti, a to postižu sustavom tabua zvanim fady koji praktički upravlja životom ljudi. Fady se razlikuje od plemena do plemena, neki su logični i imaju smisla u svijetlu svakodnevnog života, no neki su nama zapadnjacima besmisleni. Kako objasniti zabranu jedenja dok ležiš, inače će se tvoji roditelji ugušiti; ne pokazuj prstima u grobnicu jer će ti prsti otpasti; u nekim krajevima riža ne smije obrađivati utorkom ili prijeći preko mosta nego valja pregaziti rijeku.

Kulturna baština je isto tako specifična i vrijedna poštovanja kao i prirodna baština, no kulturu koja nameće tavy kao jedini izlaz i malo-pomalo uništava samu sebe. Kako druga industrija gotovo ne postoji Madagaskar je danas jedna od najsiromašnijih država na svijetu, dohodak po stanovniku je svega 230$, a bijeda je sve veća. Mnogi Malagezi vjeruju da su upravo Francuzi krivi za sadašnje loše stanje u državi, i privrede i prirode. Istina kad su početkom 60-ih  Madagaskaru priznali samostalnost povukli su i znanje, tehnologiju i kapital te bacili zemlju u težak položaj, no pravi problemi su mnogo dublji. Svakako najveći problem je ogroman rast stanovništva.

Prije svega 25 godina je na otoku živjelo 8 milijuna ljudi, a danas ih ima skoro dvostruko više. Hrane pak nema dovoljno za sve i stoga raste pritisak na prirodu. Velika većina ljudi živi još u selu i bavi se poljoprivredom, njih 4/5. Unatoč tome mnoga dječja usta traže hranu, i velik broj obitelji je u stalnoj borbi s glađu. Ljudi su prisiljeni poduzimati jedino rješenje koje poznaju, a to je sjeća novih šuma za dobivanje novih polja riže. U normalnim okolnostima jedno polje bi ostavili nakon žetve na oporavak 20 godina, a danas je taj period pred stalnim porastom stanovništva i potražnjom za hranom smanjen na svega nekoliko godina  te je jasno da se ionako siromašno tlo ne može tako brzo oporaviti. Na toj zemlji tada više ne može rasti niti šuma, niti riža, ostaje samo slaba ispaša za stoku.

Crna budućnost Crvenog otoka?

Tek je sada jasan problem Madagaskara, jer šume su na putu nestajanja, a nakon toga nestaje i plodna zemlja. Što će biti tada nitko ne zna. Zemlju toliko ne guše strane multinacionalne kompanije već, je problem u brojnim malim obiteljima koje prakticiraju tavy, duboko ukorijenjen u duši naroda. Ljudi ne gledaju u budućnost, sadašnjost je dovoljno teška, bitno je preživjeti danas. Bježeći od gladi ljudi odlaze u prenatrpane gradove, ali tamo nalaze na još veću bijedu.

Dovoljno je pogledati glavni trg prijestolnice Tane prepun beskućnika, prosjaka i siročadi. Većina njih živi u običnim šupama podignutim uz ceste i kanale, bez ikakvih civilizacijskih dostignuća. Posao je teško naći i kriminal cvate uz korumpiranu policiju. Infrastruktura iz vremena Francuza je zbog neodržavanja u raspadu. Pismenost pada. Proizvodnje skoro nema i svi se bave nekim oblikom ulične trgovine u beskonačnom nizu preprodavanja. Cvatu bezbrojni mali restorani sa svega nekoliko stolova- hotely, za naše prilike uglavnom prljava mjesta prepuna muha. Postoji li uopće spas u ovoj teškoj situaciji?

Što se tiče privrede teško će se u bliskoj budućnosti naći neko rješenje. Mnogo je važnije pitanje svjetske prirodne i kulturne baštine koja je na izdisaju. Još malo i nestati će  jedinstvenih živih vrsta i staništa, naslijeđe koje ljudi ne smiju ostaviti generacijama koje dolaze. Za sada se čini da je jedino rješenje stroga zaštita područja od ljudske aktivnosti. Što se toga tiče začuđujuće je da Madagaskar ima dugu povijest zaštite, još od 1927, no to je odlaskom Francuza bilo više nego formalno. Još krajem 80-ih godina vlada je za uzdržavanje svih tadašnjih 36 zaštićenih područja izdvajala jedva 1000$! Ipak popuštanjem izolacionističkog socijalističkog režima predsjednika Ratsirake (uzor mu je bila Sjeverna Koreja) na otok su se vratili zapadni znanstvenici koji su ponovo pronijeli glas o teškom stanju pa su za njima slijedili brojni donatori tako je da danas stanje mnogo bolje. Osnovan je i ANGAP, domaća agencija koja upravlja zaštićenim područjima.

Nitko ne zna što će se dogoditi kada nestanu i zadnje nezaštićene šume i kad ljudi počnu navaljivati na preostala zaštićena područja? Srž problema je toliko zamršena u ekonomsko-ekološki-sociološki gordijski čvor, ali neki vide spas. To je turizam koji donosi gotov novac te napredne poljoprivredne metode koje povećavaju prinose i smanjuju potrebu za novim obradivim površinama. ANGAP je zato počeo razvijati ekoturizam s formulom da polovina prihoda odlazi direktno u lokalne zajednice. Praksa širom svijeta je pokazala da ključnu ulogu u održavanju zaštite teško ugroženih područja ima lokalno stanovništvo, jer zašto bi se netko odrekao resursa od kojih živi, ako se to ne kompenzira. Samo podizanje svijesti o vrijednosti prirode tu ne pomaže mnogo. Uz razvoj turizma dovedeni su i mnogi strani poljoprivredni stručnjaci s znanjem o unapređivanju poljoprivrede.