Dupini na Mekongu

Uputio sam se na moćnu rijeku Mekong u jugoistočnoj Aziji da nađem rijetke slatkovodne dupine na Mekongu.

Mekong je majka hraniteljica jugoistočne Azije, jedna od najvećih i najznačajnijih svjetskih rijeka. Izvire na Tibetu otkud se spušta kroz dugačku i usku dolinu gotovo 2000 km. Ulaskom u Indokinu, teče kroz ravnije područje u nekoliko zemalja da bi se nakon ukupno 4350 km ulila u Južno kinesko more kroz ogromnu deltu. Rijeka je oduvijek bila hraniteljica ljudi, što ribom, što svojim plodonosnim poplavama i vodama koja su natapale nizinu i rižina polja.

Posljednja oaza riječnih dupina

NNo, Mekong je i izuzetno važan i za živi, divlji svijet. Rijeka i njeno neposredno područje među najbogatijim su na svijetu biološkom raznolikošću. Ovdje je nabrojano 20 000 vrsta biljaka, 430 sisavaca, 1 200 ptica, 800 gmazova i vodozemaca te 1 100 vrsta slatkovodnih riba. Jedna od tih vrsta je Iravadi dupin, vrsta vodenog sisavca koji obitava i u slatkim vodama, odnosno donjim tokovima rijeka poput Mekong, Ganges i Iravadi otkud je i dobila ime.

Na žalost, jugoistočna Azija pod ogromnim je pritiskom ljudi, posebice zbog izgradnje hidroelektrana. Tako, preostaje svega stotinjak Iravadi dupina, ponajviše u Kambodži do granice s Laosom.

Kratie – prijestolnica dupina

Da vidim preostalu populaciju ovih dupina na Mekongu, uputio sam se u Kambodžu. Ova rijeka prolazi u donjem toku kroz ovu zemlju poznatu po veličanstvenim ruševinama Angkora. Rijeka protječe i kroz njenu prijestolnicu Phnom Penh. No, dok je glavni grad prava metropola s desecima nebodera, a rijeka je obuzdana i podređena čovjeku, ovdje uzvodno je Mekong u svojem prirodnom izdanju.

Od Laosa, odnosno posljednje brane do gradića Kratie rijeka protječe kroz pitom krajolik rižinih polja i sela s drvenim kućama na stupovima. Mjestimice je poplavna nizina očuvana, pa rastu poplavne šume, a Mekong stvara i močvare. 

Gradić Kratie mirno je i lijepo mjesto gdje ljudi žive kao i drugdje u Kambodži – na ulicama. Tu se jede, trguje, odmara, sve uz prenatrpane ulice sveprisutnim motorićima te ponekim automobilom. Grad se naslonio uz rijeku širokom promenadom s divnim pogledom na drugu obalu. Navečer, kad mine tropska vrućina, ljudi se ovdje skupljaju na svježem zraku, uključujući zajednički večernji aerobik ili jutarnji tai chi.

Na riječnom otoku

Promet je na rijeci živ, ponajviše mali ribarski ili transportni čamci koji vode na drugu obalu, odnosno kod Kratie na velik riječni otok. Ušao sam u jedan takav čamac i nakon kratke vožnje našao se na prostranoj pješčanoj plaži koja sada za niskog vodostaja opasuje otok. Jako sunce tjeralo me u sjenu ruralnog krajolika s plantažama banana, pomela, ananasa i drugog tropskog voća. Selo je uz rub, a prostrana rižina polja s kravama na paši u sredini otoka. Ljudi su u poslu uz svoje drvene kuće, visoko na pilotima (stupovima), djeca užurbano idu u školu, a budistički redovnici u narančastim odorama polako obilaze stupe.

No, ovdje je previše bučno za dupine, moram otići još na mirnije mjesto.

Na rijeci

Krenuli sam rano ujutro, nas tri kanua. Dogovor je bio da odemo prvo na drugu stranu rijeku, a već pogled u daljinu odavao je nejasnu suprotnu obalu. Mekong je ovdje širok barem kilometar, pomislih, no moj me dojam s kopna vara. Karta pokazuje da je Mekong ovdje širok čak dva i pol kilometra, a u mjestimice bude i nevjerojatnih desetak kilometara! Rijeka ovdje teče dijelom još u isprepletenom toku, odnosno izrazito se širi i teče kroz brojne rukavce kroz naslage sedimenta – glavnog toka često i ne bude. Značajka je to srednjeg toka rijeke.

Na sreću, struja nije previše jaka pa smo pomalo u blagoj dijagonali grabili prema sredini rijeke. Zaobilazili smo čuperke grmlja, rijeka očito nije previše duboka, no i taj dojam vara. Sada sam usred sušne sezone i Mekong je na najnižem vodostaju. Strme obale govore kako vodostaj zna narasti i nekoliko metara, a tada mijenja i boju, postane smeđa od šuštećeg pijeska i mulja. No, i sada nije bistra, tamno je smeđe boje. Voda je topla, a pljuskanje od veslanja mi dobro dođe, jer temperatura je već sada preko 30°C.  

Polako napredujemo i nizvodno i prema drugoj strani, nema ni jednog drugog plovila na vidiku. Povremeno bi me zatresla struja ili zabrinuo vir neke nevidljive potopljene prepreke. Uskoro smo na drugoj polovici rijeke gdje su nas dočekali otočići.

U labirintu otočića

Rijeka se ovdje proširila barem za još kilometar, a opet je postala plića. Bujni zeleni otočići sa smeđim pješčanim obrubom, uzdignuti i koji metar od razine vode, poput su nasukanih brodova. Veslamo između njih, ulazimo u pravi labirint prolaza, neki svega metar širokih. Otoka je ovdje na desetke, ako ne i stotine. Nekoliko iznenađenih pataka polijeće pored nas, ali osim toga ne čujemo nikakav znak civilizacije, samo šuštanje vode.

Odlučujemo pristati na jedna od otoka, da se osvježimo i odmorimo. Skačem u vodu, taman dovoljno hladnu da ublaži vrućinu. Dok se drugi brčkaju i uživaju u vodenim radostima, ne gubim priliku da istražim ambijent. Ulazim u pravi mali mozaik rukavaca, šumaraka i pješčanih sprudova. Otvara se bezbroj prolaza na svaku stranu. Voda je u rukavcima dovoljno bistra da nazirem ribice, ovaj mi se prostor čini idealan za mrijest. Na sreću, lako je gacati i hodati bos po mekanom pijesku.

Ovdje bih mogao istraživati satima, no vrućina sve više raste, a time se smanjuje šansa za dupine. Vrijeme je za nastavak veslanja.

U lovu s dupinima

Ubrzo se rijeka ubrzala, a šum vode pojačao – ispred nas su brzaci. Čvršće sam stisnuo veslo i „uštekao se u struju“. Čamac je počeo podrhtavati kako je prolazio kroz zapjenjenu vodu. Ne samo to, morali smo zaobilaziti ogromna stabla s nevjerojatno širokim deblima koji su rasli direktno iz vode.

Vozili smo veleslalom između tih divova dok nas je Mekong špricao. Za tren bi nas prodrmao i okrenuo neki vir, pouzdan znak neke podvodne prepreke, možda potopljeno stablo ili stijena.  Kako je tek kad u kišnoj sezoni, kad rijeka još značajnije ubrza. Brzaci su se postepeno smirili, a otoci raščistili, opet smo na otvorenoj površini. S desne strane pružao se ogroman pješčani sprud, a na njemu jedan mali drveni čamac.

I ovdje smo stali, to je pogodno mjesto za dupine. Izvukao sam fotoaparat i počeo osluškivati. Dupini kao i svi sisavci dišu zrak pa moraju svako malo izroniti na površinu. Pri tome istiskuju vodu baš kao i kit, a taj mlaz se čuje kao pištanje. Taktika je stoga čuti to pištanje i potom uočiti životinju. No, u praksi je to izuzetno teško, tek na tren bi se ukazala njihova plavkasto sivo tijelo. To nije mala životinja, naraste preko dva metra te doseže i do 200 kilograma. Tko zna morske dupine, začudit će se da je njuška Iravadi dupina vrlo kratka, a glava zaobljena, visokog čela. Više podsjeća na kita belugu. Leđna peraja je vrlo mala, dok su prsne peraje, dupinove „ruke“ jake i velike.

Iravadi dupin hrani se ribama i drugim slatkovodnim životinjama, a lovi često u grupama. Često znaju natjerati ribu u kut i onda se njome gostiti. Zbog toga ih ribari baš i ne vole, no Mekong je velika rijeka i u prirodnim uvjetima, ribe ima napretek. Ženka rađa jednog mladunca svake 2-3 godine, a seksualnu zrelost dosižu tek od sedam do devet godina starosti. Njihove ugrožene populacije zbog toga se sporo oporavljaju.  

Snimanje ovih dupina pokazalo se izuzetno težak posao, em su dupini nepredvidivi, em su izuzetno brzi. Pojavili bi se malo s jedne, pa s druge strane. Procjenjujem da se radi o grupi od pet do šest životinja u lovu. Ipak, uspio sam uloviti nekoliko njih, na žalost bez glave, samo leđa.

Ipak, sretan sam i time, jer svjedočiti riječnim dupinima na Mekongu veličanstvena je stvar.