Latinska Amerika je dom brojnih krokodila i njihovih srodnika kajmana. Susretao sam se s dosta njih.
Jako podnevno sunce oduzimalo je dah kad je šumovitom dolinom odjeknulo «Eno ga!». Uzviknuo je Zero, ležeći potrbuške na pramcu čamca s dalekozorom pred očima, bos i gol do pasa. Tako već neko vrijeme izviđa svaki detalj blatnjave obale strpljivo iščekujući svaki novi zavoj u beskonačnom nizu amazonske rijeke Rio Pariamanu. Njegov zadatak je jednostavan, da što prije uoči i dojavi prisustvo jednog od najstrašnijih stanovnika amazonske tropske kišne šume- kajmana, krokodila novog svijeta.
Kao i svaki put do sada naš indijanski vodič Viktor smanjuje brzinu i skreće, sve samo da se imalo približimo ovom velikom gmazu tako da ga možemo bolje vidjeti i snimiti, no bez uspjeha. Gotovo istog trena je kajman čudesnom brzinom i lakoćom nestao u mutnoj smeđoj vodi. Nevjerojatno koliko su plahi, pomislih, doduše tko se ne bi uplašio nadolazeće drvene grdosije našeg čamca duže od deset metara.
Već smo tri dana na rijeci usred gornje Amazone, zapadnog dijela najveće svjetske šume. Visoki ledeni vrhovi Anda nisu odavde udaljeni ni 200 km i upravo zbog toga ovdje raste najbujnija šume, jer rijeke što stižu s tog najdužeg planinskog lanca su prepune hranjivih mineralnih tvari, u Amazoni ograničavajućeg ekološkog resursa. Sve ostalo je tu- puno svijetla, topline i vode uz neprekidnu vegetacijsku sezonu.
U potrazi za vladarom voda
Čim smo napustili rijeku Rio Madre de Dios, najveću rijeku južnog Perua i ušli u pritok Rio Piedras počeo se javljati bogat životinjski svijet vezan uz vodu. Kolonije bijelih čaplji su se dizale s drveća, male slatkovodne kornjače oko čijih glava su lepršali jarko crveni leptiri bi šljopnule u vodu s grana, crne zmije šmugnule u grmlje te još puno kukaca i raznolikih ptica je prolazilo pored nas. Razlog je jasan, sve manji broj ljudi kako smo se udaljavali od jedinog grada u golemom području peruanske la selve, ishodišta našeg ekspedicije- Puerta Maldonada. Sve je to vrlo zanimljivo, no mi smo željno iščekivali jedinog vladara, straha i trepeta rijeka, groznog kajmana.
Nismo dugo čekali do prvog, našli smo ga kako se odmara na ravnom komadiću obale uz sam rub vode. Kajmani naime love po noći, a miruju po danu i to obično vrlo nepokretno pa ih je teško primijetiti pogotovo što su bojom tijela savršeno uklapaju u smeđi, blatnjavi okoliš. Nismo ga međutim dugo gledali, u treptaju oka je nestao u neprozirnoj vodi, prekasno smo ga uočili. Nakon još nekoliko neuspjeha dogovorena je nova taktika: netko treba otići na pramac i postati sustav za rano otkrivanje plijena. To zapravo i nije teška uloga jer taj dio čamca je ravan pa se može lijepo leći za razliku od ostatka našeg Giovanija, čamca, gdje pod krovom pucaju leđa od skvrčenosti. Ovaj zadatak može obaviti samo Zero, jer Viktor upravlja čamcem, a Željko i ja snimamo.
U međuvremenu smo ušli u još jedan pritok, Rio Pariamanu, nazvan po plemenu Indijanaca udaljen odavde još dosta dana vožnje. Širina rijeke se smanjila na jedva dvadesetak metara što ga čini bijednim potočićem u usporedbi sa 200-300 metara Madre de Dios. Tu je snaga vode manja te su obale gusto zarasle u neprobojnu masu grmlja, bambusa, bodljikavih palmi i manjeg drveća. Džungla se potpuno približila obali, nagnuvši se nad nju svom bujnošću i stiskom života, zarasla mahovinom, travom i grmljem. Odjedanput me je preplavila divljina, nestalo je onog idiličnog, gotovo turističkog osjećaja koji nas je pratio do sada. Suočio smo se s tim nepoznatim svijetom na najosobniji način, uvuklo mi se zrnce straha i neizvjesnosti.
Krokodili Novog svijeta
Svaki kontinent osim Evrope ima svoje markantne krokodilske predstavnike. Pravi krokodili žive u Africi i Australiji, gavijali u Aziji, aligatori u Sjevernoj Americi, a u slatkim vodama latinske Amerike vladaju uz krokodile i kajmani. Ovi posljednji su srodnici aligatora, od pravih krokodila se razlikuju po tome što im njuška široka i nije jako zašiljena, ne vidi im se uz to četvrti gornji zub sklopljenim čeljustima. Također nemaju takvu reputaciju ljudoždera kao neki drugi iako se nimalo ne smije šaliti s onim velikima.
U golemom vodenom labirintu Amazone su kajmani jedini krokodilski predstavnici. Obitavaju slatke vode pa najviše žive uz rijeke i jezera. U samoj Amazoni obitava nekoliko vrsta kajmana, od kojih je najčešći obični kajman. Može ih se naći od južnog Meksika do sjeverne Argentine, a najbrojniji su na vlažnim močvarama i travnjacima venecuelanskih llanosa te posebno brazilskom Pantanalu, nepreglednom kompleksu močvara i vodenih trava, 14 puta većem i neusporedivo očuvanijem od slavnog floridskog Evergladesa. Nije izbirljiv previše za životni prostor, ali najviše voli mirne stajaće vode, često i na otvorenom. Prilično je varijabilan pa postoje tri priznate podvrste, po nekima i pet, od njih je samo jedna široko rasprostranjena u porječju Amazone i Orinoca, ostale su geografski ograničene.
Obični kajman zna narasti do dva i pol metra, ponekad i više, što nije malo, ali u usporedbi s šest metara golemog crnog kajmanom i nije nešto. Ova najveća vrsta kajmana isto tako više voli mirnije vode, ali zaklonjene pa tako obitava u rijekama središnje Amazone, najviše u istočnom dijelu blizu gdje smo i mi sada, ali i na lokalitetu Kaw u Francuskoj Gvajani. Na drugom kraju ljestvice su Cuvierov patuljasti kajman i najmanji Schneiderov patuljasti kajman s jedva 160 cm. Obje ove male vrste su vrlo važne u prehrani Indijanaca. Zadnji predstavnik je širokonjušni kajman jugoistočne Južne Amerike.
Na sjevernim dijelovima tropskog područja Latinske Amerike žive i pravi krokodili, više uz obalna područja Meksika, Kube, do Ekvadora i Venezuele. Za razliku od kajmana se oni ne libe niti slane niti slatke vode pa su česti u obalnim mangrovama te na ušćima rijeka koje su d snažnim utjecajem plima i oseka. Zagazio sam u jednom u slanu lagunu na atlantskoj obali Srednje Amerike, uvučenu u gustu močvaru. Čaplje su pritom poletjele s drveća, a nakon toga je uslijedila ledena tišina, unatoč temperaturi od tridesetak stupnjeva celzijusa. Sa zebnjom sam čekao da se pojave, to nije dugo trajalo. Do tada nevidljivi krokodili su šmugnuli s obale u vodu bez imalo šuma, samo oči su im virile dok su mi se približavali. Srećom nisu bili veliki, no svejedno sam se s toplog mulja popeo na granu, strahujući za svoje noge. Američki krokodili ove vrste mogu narasti do sedam metara, sjetih se i odstupih na sigurno konačno.
Krokodili su rašireni su po na velikom području po obalama od Floride do Ekvadora, dok su ostale tri vrste pravih krokodila Latinske Amerike više izolirane. Moreletov krokodil je čest u Belizeu, Orinoko krokodil u Venezueli i Kolumbiji te kubanski naravno na Kubi.
Krokodilski život
Cijeli život ovih gmazova se odvija u i oko vode pa zato imaju posebne prilagodbe. Uši, oči te nosni otvori su smješteni visoko na glavi pa mogu normalno disati i gledati dok im je većina tijela sakrivena pod vodom. Zbog toga kao podmornice bešumno patroliraju vodama, izazivajući tek lagane valiće oko sebe. Zahvaljujući posebnom zalisku u grlu mogu jesti u vodi bez straha od davljenja, a imaju i treći kapak za podvodno gledanje. Za plivanje koriste mišićav rep, kojim se potiskuju kroz vodu. Zabilježeno je da jedu kamenje što je moguća prilagodba da lakše potonu.
Aktivni su za noćnog lova u kada ih se uz malo sreće može vidjeti ako ih se osvijetli svjetiljkom. Crveni par očiju tada izvire iz mraka krećući se lagano u jednom smjeru. Hrane se svime što mogu dograbiti svojim brojnim snažnim i oštrim zubima. Glavni plijen su ribe, ali bez problema pojedu golemo vodenprase (sa 55 kg i preko metra dužine najvećeg glodavca na svijetu), velike ptice, zmije. Najveći su predatori amazonskih rijeka, ali nisu ni oni sasvim sigurni. Ne jedanput je viđeno kako anakonda proždire i odraslog kajmana.
Običnom kajmanu treba šest godina da bi postao seksualno zreo. Početkom kišne sezone nakon svadbenog rituala i parenja ženka polaže više desetaka jaja u gnijezdo na obali. Kada se izlegnu ona pomaže mladuncima da dogmižu do vode te ih štiti prvih nekoliko tjedana dok malo ne odrastu jer do tada malim kajmančićima prijete mnogobrojne opasnosti, jer sve dovoljno veliko ih može pojesti.
Uživo s kajmanom
Jedan dan na rijeci Pariamanu su se navukli sivi oblaci, a i zahladilo je pa se sve nekako umirilo i stišalo. Nekako je i atmosfera na ekspediciji zagasnula, glad i iscrpljenost je uzimala danak. Malo dalje primjećujemo još jednog kajmana, ovaj put pravu grdosiju od tri metra. Ugasili smo motor i pustili da nas struja vrati natrag i stali odmah do njega da on nije na to ni trepnuo. Stajali smo u tišini zaštićeni samo stranicom čamca od njega. S divljenjem sam promatrao zubatu zvijer, proučavao ljuske, rep, nogu i ponovo se vratio na veliko smeđe oko. Veliki predator amazonskih voda bio je nepomičan par minuta, da nije ranjen pomislih. A onda na moje zaprepaštenje ugledah Željka kako silazi s čamca i zatim se sve odigralo u djeliću sekunde. Željkova noga još nije dodirnula tlo kadli kajman uz zaglušnu buku i prskanje klisne u vodu da mi se krv sledila i sva koža naježila. Odgovorni za to samo se smješkao razočaran što ga nije iz blizine snimio.
Na kraju bliski susret čovjeka i zvijeri nije završio pogibeljno, osim možda oštećenih živaca (gotovo?) svih sudionika događaja. Na žalost tako nije uvijek bilo tijekom desetljeća prošlog stoljeća, a djelomično je tako još i sada. Priča o južnoameričkim kajmanima je tužna, počevši od dvadesetih godina prošlog stoljeća kada je počeo lov na zbog kože, a pedesetih godina poprimio masovne dimenzije. Milijuni kajmana su od tada ubijeni, a najgore je prošao veliki crni kajman. Njegove su se populacije toliko smanjile da se danas jedva imalo oporavio unatoč zabrani lova pa je danas od širokog areala preostao na nekoliko zabačenih mjesta. Zanimljivo da se na području gdje je istrijebljen značajno povećao broj pirana i vodenpraseta.
Potražnja za njihovom kožom je porasla tek padom ulova drugih krokodila širom svijeta. Razlog tome je što je koža kajmana lošija za obradu od ostalih vrsta zbog većeg broja posebnih koštanih pločica na leđnoj strani tijela. Te pločice tvore zaštitni oklop koji štiti meke dijelove tijela, kako od napadača tako i od modne industrije. Ipak, velika potražnja je i njega počela stajati glave.
Dakako cipele, torbice, remeni i ostali proizvodi se rade od tanke kože na trbuhu i bokovima. Da bi se došlo uopće do kože potrebno je prije naravno uloviti životinju, a to se tradicionalno radi sa harpunom pričvršćenim na uže. Može se loviti i s puškom, ali je prvi način bolji jer ranjena životinja ne može pobjeći. Ubijeni kajman se zatim reže mačetom ili pilom po leđima da se sačuva trbuh. Meso se obično baca iako je prilično ukusno, doduše malo žilavo.
Zašto je kajmanova koža na takvom udaru? Razlog je dakako ekonomske prirode, jer netom oguljena koža vrijedi pedesetak dolara što je za siromašne stanovnike Amazone pravo bogatstvo.
Krokodili i kauboji
Postoji ipak jedno područje gdje je suzivot ljudi ovih ‘hladnokrvnih’ beštija ipak moguć. Tek nekoliko metara od stotina krava na pašnjaku se na obali jezerca sunčaju kajmani, a iz same vode vire još desetine glava. Našao sam se na jedno večer na stočarskom ranču u venezeulanskoj ravnici poznatoj kao los llanos ogromnom području. Na okolna drveća na spavanje slijeću ptice močvarice koje su preko dana napučile u tisućama vodene površine. Nešto ranije vidio sam i obitelj vodenpraseta, glavni plijen kajamana ovdje. Ovakva slika se ponavlja u cijelim llanosima, gdje su ljudi prigrlili prirodno stanište travnjaka, ali i životinje koje tu normalno žive. Doduše samo u sušnoj sezoni koja je i sada, kada od suše preostaju lokvice. Kada počnu kiše, izliti ce se rijeke u ravnicu, ljudi i stoka ce se povuci , nastati će divovski vodeni svijet.
llanosi pruzaju jos jedan pozitivan primjer u odnosu čovjek – kajman. U jednoj od bara zapazih u gomili kajmana jedno bitno drukčiju glavu. Bila ja veca i plosnatija, zelenkaste boje, odmah se je vidjela da je krokodilska. “To je vrlo rijedak orinoko krokodil. “ pokazuje mi biolog César Barrio. “Malo ih je preostalo …” dodaje ovaj svjetokosi stručnjak za vodozemce i gmazove. Ovdje je samo jedan, no drugdje ih ima više. Jedan od razloga tome je i projekt umjetnog oživljavanja populacija ove vrste. Da bih se uvjerio, otisao sam s Césarom na Hato Frio, golemi ranč od 80 000 ha, ujedno i sjedište biološke stanice.
Uveo me je mladi biolog Rafael, ponudio kavom, a onda poveo do kaveza. “Ovdje uzgajamo mlade krokodilčiće i vračamo ih u prirodno stanište” govori s entuzijazmom Rafael, visok i tanak. Nekoliko bazena je pred mojim očima, svaki s različitom generacijom malih gmazova. Oni jednogodišnji već su pol metra dugački. “Vrlo je teško reći koliko ih prezivljava, no mislim da to nije mali postotak” kaze Rafael. “Ipak, da bih bio siguran, u mojoj doktorskoj tezi pokušavam to točnije odrediti stavljajući im radio odašiljače na vrat.“ nastavlja pokazujući rukom na narančaste ogrlice na vratovima životinja. Nije to nimalo lak posao, negdje u divljini rijeke ili močvare. “Cesto sam stajao metar od njega u vodi, a nisam ga vidio iako mi je radio davao jasan signal da je tu” završio je sa smješkom Rafael.
Krokodili i kajmani-izazov za turiste
Mali drveni čamac se polako kretao po jezeru tjeran tihim udarcima vesala, a nekoliko nejasnih figura se naziralo po mraku amazonske noći. Svijetla lampe jednog od njih šarala su crnu površinu jezera dok se konačno nisu prikovala na jednom mjestu uhvativši dva nepomična crvena oka. Vlasnik očiju, očito šokiran svijetlom, nije pobjegao dok mu je čamac prilazio, a nepoznati lovac ga jednostavno uhvatio malo iza glave i izvadio van vode. Plijen ,mladunče kajmana, na svoju sreću neće završiti niti na nečijim nogama, niti u želucu, već će ga oduševljeni turisti sa strahopoštovanjem pogledati i brzo će se opet naći u vodi.
Spretni lovac je vodič u NP Tambopata-Candamo u peruanskom dijelu tromeđe Brazil-Bolivija-Peru. Tu nema lova, tu nema sječe drveća, tek nekoliko lodge-ova uz rijeku Tambopata. Nekoliko nacionalnih parkova u gornjoj Amazoni uspješni su pokazatelj da samo zaštita može sačuvati najveću tropsku kišnu šumu na svijetu od neumitnog propadanja. Najbolji primjer je već legendarni NP Manu u Peruu, a zdrave populacije kajmana tome najbolje svjedoče. Istina je da unatoč godinama formalne zaštite i zabrane lova na kajmane tek stroga zaštita cijelog ekosistema od ljudske aktivnosti spašava život.
Leave a reply