Po albanskim rijekama i planinama

Albanija je još uvijek egzotika, a njena priroda još je dijelom očuvana i divlja. Pročitajte kako sam proveo desetak dana po albanskim rijekama i planinama.

Čekanje pred granicom nije bilo nervozno samo zbog sunca te podugačke kolone vozila. Pred ulaskom sam u Albaniju, negdašnje utvrde komunizma i paranoičnog nepovjerenja prema stranom svijetu, sinonima siromaštva i nestašice auta na ulicama glavnog grada, kasnije  ekonomske nesigurnosti gotovo na krilima građanskog rata. Neizvjesnost je rasla brže nego što su mi kapi znoja curile na kasnoljetnom suncu što se probijalo kroz šoferšajbu.

I konačno je došao red na mene pred graničnom kućicom. Policajac me je rutinski pogledao, carinik odmahnuo i evo me u zemlji orlova. Bez problema se vozim, osvajajući novi teren! Cilj našeg putovanja su nam neke od posljednjih očuvanih rijeka u Europi, u projektu Rijeka Balkana njemačke organizacije Euronatur.

U Skadru

Ubrzo me je dočekao grad Shkodra poznatiji kao Skadar, koji je uz istoimeno jezero jedan od najvećih u Albaniji. S mukom nalazimo hotel Europa, jer GPS nije navikao na nedjeljnu regulaciju prometa i pješačku zonu po središnjoj ulici. Ondje, u ugodnoj sjeni Hotela Europa čeka nas Bledi Hoxha, naš desetodnevni vodič i kolega. Očekivao sam nekog iskusnog kršnog i brkatog brđanina, a zatičemo mladog i niskog mladića, friškog diplomanta. Nakon kave i ručka malo smo se provozali po okolici uz rijeku Drini, pojeli lubenicu i okupali se, a navečer se vratili u grad.

Ispražnjene podnevne ulice sada su prepune ljudi, izašlo je i staro i mlado. Kao u našim dalmatinskim gradovima, ulicama polagano šeću bezbrojni domaćini i turisti, lizači sladoleda, gladni ljudi na večeri, za pivom. Sam centra grada je divan, pogotovo u toploj večeri ispunjenoj žućkastim sjajem uličnih svjetiljki. Mala djeca trče dok ih tate i mame love u španciraju, mladi parovi zagrljeni hodaju…Ogladnih od mirisa hrane iz nekog od brojnih restorana, ali ima li uopće mjesta u ovom mravinjaku? Nalazimo prazan stol i naručujem tradicionalni tasquebab – gulaš. Nije loše za početak puta!

Brodom…po planinama?!?

Sutradan rano ujutro krećemo na put. Prelazimo staru branu Vaut de Dejes i onda uzbrdo. Cesta je postala sve strmija i zavojitija, ali zato i krajolici sve očaravajući. Alpski prizori i čisti zrak nadoknađivali su muke po volanu. Zeleni obronci i plava voda akumulacije djeluje umirujuće na jutarnjem suncu. Izlazim van da opalim koju fotku kad se prema meni uputilo cijeli čopor koza. Zapravo su se iznenadile nekom čudaku sa stativom i fotoaparatom. Pastir je samo stajao po strani.

Koji kilometar dalje, čarolija je odjednom prestala. Cesta se doslovno raspala na nekim mjestima, ostajali su samo ostaci asfalta. Iz lagodne vožnje u četvrtoj brzini naglo sam morao usporiti u drugu ili čak u prvu. I onda bi moj Ford zabrujao kad bi se pun auto uz frcanje kamenčića uz muku penjao „Nadam se da ćemo stići“ kaže Bledi…“Trajekt kreće u pol dvanaest“ Trajekt u planinama?!? Ma ovaj Bledi ipak ne govori engleski tako dobro kako sam mislio. Cesta je sada postala prava prašnjara, posebice što smo sustigli konvoj kamiona.

I onda iznenađenje!  Pred nama se stvorio gladak betonski zid ogromne brane usred krševite i grube planine. Kao da je zidar morao zakrpati rupu neke stare kuće. „Brana Koman“ kratko će Bledi. Uh, divovska je, vidim cestu kako se uspinje tamo visoko. Nakon kojih pol sata gmizanja našli smo se gore i onda ušli u tunel. Po izlasku, dočekao nas je…trajekt!!! Vidi stvarno. „Nema cestovnog spoja s Kukesom pa se to radi preko akumulacije“ . Planinski brodari lijepo su nas spakirali zajedno uz kamione te se otisnuli uz brujanje motora i sukljanje crnog dizelskog dima.

Odmah sam ostao zatečen krajolikom. Vozimo se na dnu dubokog kanjona, mjestimice blizu strmih kamenitih litica. Gdje dopusti kosina, drveće osvaja kanjon, ali na mnogim mjestima gubi bitku s  gravitacijom. Nebo je nevjerojatno modro i teško poimam da se vozimo mnogo stotina metara nad morem. U daljini bi se ukazali pravi visoki i stjenoviti vrhovi planina. „Albanske Alpe“ potvrđuje moje misli Bledi. Izgledom definitivno zaslužuju naziv, no nemaju veze dakako s pravim Alpama već su dio Dinarida, odnosno planinskog masiva Prokletija. Najviši vrh Maja Jezercë svjetluca se na suncu 2694 metara nad morem. No, polako, Prokletije nas tek čekaju!

Vožnja traje već satima. Kanjon bi se suzio ili proširio ili bi primio neku negdašnju pritoku. Izgradnjom brane se osim proizvodnje struje, otvorila se i mogućnost povezivanja do tada nedostupnog dijela zemlje pa je otvorena trajektna linija. No, trajektu su odbrojani dani otvaranjem nove ceste od obale do Kukesa. Jedino će čudno sklepani ploveći autobus nastaviti prevozili putnike.

Albanske Alpe

Opet smo na cesti i to dobroj.  Jurimo i dalje uzbrdo, kroz otvorene livade i šume te ulazimo u gradić Bajram Curi. Glavna ulica prepuna je obrta, štandova sa svime i svačime te restoranima. Tu nakratko stajemo da pojedemo burek s jogurtom u jednoj od malih burekđinica. Hm, burek je s jedva malo sira i polupečenog tankog tijesta, a jogurt vrlo tekuć. Punimo gorivo na maloj crpki i krećemo dalje.

Zrak je sve hladniji kad smo nešto kasnije zastali na mostu. Pred nama se stvorila rijeka Valbona. Dolazi iz planine, sad je u debeloj sjeni kanjona s uzvodne strane mosta. Duboko ispod nas voda šušti i pjeni se. S druge strane mosta dolina se širi i dopušta suncu da ju osvijetli. Voda je zelenkasta, gotovo tirkizna. Šljunčani sprudovi također bliješte na suncu, a na njima primjećujem ljudske figure. Nekoliko mladića i djevojaka raširilo je ručnike i hlade se na rijeci. Viču nam nešto; ne razumijem albanski, ali nekako si mislim da nas zovu dolje.

No polako, već ćemo mi umakati noge u bistroj vodi. „Valbona je sigurno najčišća albanska rijeka“ nije mi teško povjerovati u Bledijeve riječi. Skrećemo prema dolini a na moju veliku žalost, asfalt opet nestaje. Mrvljeni kamen na cesti pršti pod kotačima čak i u drugoj brzini. Teško mogu uopće baciti pogled na kanjon i rijeku i planinske vrhove, pazeći da se svakog trena ne strovalim u provaliju, čudeći se stalno divljoj vožnji Mercedesa i ostalih neterenaca.

Konačno nailazim na proširenje ceste i odlučujemo stati. Svi smo se s velikom voljom spustili preko velikih stijena do rijeke, no dolje nas je dočekao frižider. Noga mi se skoro ukočila već nakon minute u toj pjenušavoj i šuštećoj rijeci. Gacam do bazenčića ispod velike stijene gdje voda teče malo sporije. Kocka je bačena, bacam se u rijeku, taman da nakon par zamaha izjurim nazad sav stisnut od hladnoće!

Nakon još sat vožnje uzbrdo konačno stižemo na odredište – pansion Rilindja. „Vodi ga Amerikanka Catherine“ kratko će Bledi. Imam sreće,  tu je. Ulazimo u mali ured, i pozdravlja nas. „Zdravo Bledi“ zagrlila ga je. „Ovdje sam proveo nekoliko mjeseci istražujući risa“ kao da se opravdava naš kolega. Dok su oni čavrljali dalje, pogledao sam ovu predivnu planinsku kuću, svu od drveta i kamena, modernu, ali opet tradicionalne arhitekture. Veća grupa ljudi dovršavala je ručak, bučno pričajući. Iza kuće sam zamijetio jedno očito zapadno lice, s Ipadom u ruci. „Hello, ja sam Eva“. Pozdravlja nas Nizozemka koja ovdje radi na nekom turističkom projektu. Stranci pomalo otkrivaju egzotiku i divljinu ove zemlje. „Radije sam ovdje nego na moru“ priča nam mlada studentica. Kako smo se odmah svi našli na sličnoj valnoj duljini, odluka je pala da se poslijepodne svi prošećemo.

Pratili smo Valbonu kroz široku dolinu, hodajući kroz visoku travu pašnjaka. Naišli bi tu i tamo na koju osamljenu i napuštenu kućicu, no nakon nekog su vremena uredni stogovi sijena najavili mali zaselak. Samo drvena šindra iskače od u cijelosti kamenite kuće. Gazda u poslu čišćenja dvorišta nije se previše začudio i dopustio nam da virnemo u njegov posjed. Ušli smo u čisto dvorište u sjeni divovskih stabala. Djevojka je točila vodu iz stare česme, sramežljivo nas pogledavajući. Ravno tlo doline omogućilo je naseljavanje ljudi, a tu je i nekoliko većih sela.

Najveći dio doline Valbone ipak je priroda. Svako malo izlazimo na šljunčane obale riječice da bi se onda strmo uspinjali uz brdo. „Evo, gore smo postavljali kamere s kojima smo pratili kretanje risa“ pokazuje visoko, u šumu. „Znali smo ostajati cijeli zimu, odsječeni od svijeta“ sjeća se Bledi. I ne čudi me, jer Albanske Alpe su posljednji ostaci divljine u Europi koji nisu u potpunosti istraženi. U Prokletijama još žive gorštaci bez mnogo dodira s modernim svijetom, ovdje ne mislimo na Facebook i IPhone već na školu i struju.

Velika rijeka Mati

Planinska idila brzo je prošla, već jurimo prema obali. Doduše, napravili smo veliki krug preko Kosova i uštekali se na novu autocestu kod Kukesa. Nakon nekoliko sati dodirnuli smo rijeku Mati, na zadnjim obroncima brda. Stali smo kod ogromnog mosta koji očito nije više u funkciji osim za pješake. Šljunčano korito široko je nekoliko stotina metara, ali se rijeka probija kroz naslage sedimenta u nekoliko malih kanalića. Kasno ljeto i suša uzeli su danak u vodi!

Nastavljamo dalje, sve više prema mirisu smokava i mediteranskih eteričnih biljaka. Izašli smo s glavne ceste na prašnjavi poljski put, a nakon posljednjih kuća smo ušli u visoki labirint slanog močvarnog bilja i trske. Brzo smo izbili na jedan rukavac rijeke Mati, a potom i do samog mora, do dugačke pješčane plaže. Parkirao sam na samom pijesku plaže i trčeći se bacio u more, da sperem znoj s puta. Voda je tako topla, a zalazeće sunce sada fino grije ohlađeno tijelo!

Nakon osvježenja i pranja nastupa glad, a čini mi se da sam malo prije plaže vidio nekakav restoran. Odlazimo u izviđanje i doista – predivan drveni restoran s otvorenom terasom ugnijezdio se usred slane močvare! Na meniju samo su ribe što je isto tako dobro. Biram brancina, cijena je mnogo prihvatljivija nego u Hrvatskoj. Riba je dobra, a svjetlucajuće zvijezde na plavom sumračnom nebu čarobne. Zadovoljenih želudaca, vraćamo se na plažu, vadimo vreće i liježemo na rašireno šatorsko krilo…

Sljedeće jutro konačno možemo bolje osmotriti gdje smo. Radi se o klasičnoj delti kao što je naša Neretva, ali bez visokih brda. Rijeka se tromo ulijeva u more taložeći sediment i stvarajući bočatu močvaru s otocima trske i ostalih vodenih biljaka. Hodamo u ranu zoru po mekanom pijesku do jednog od rukavca rijeke. Usput smo digli u zrak nekoliko čaplji i ćurlina, nadam se da ih nismo previše omeli u doručku. U blizini je i nekoliko tradicionalnih mreža križaka. U daljini se u rumenoj zori naziru kuće na stupovima (pilotima). Kao da se nalazim u bajki. Ovaj dio obale još je izbjegao galopirajuću apartmanizaciju i betonizaciju kao primjerice kod Drača.

Vjosa – jedna od najočuvanijih europskih rijeka

Ponovo sam u brdima, ali ne i visokim planinama. Pratimo s ceste rijeku Vjosu, njene zelene vode u sve višem stjenovitom kanjonu. Opet izbjegavamo Mercedese u luđačkoj vožnji. Gledam kako se novi modeli deru na potrganoj cesti, a još me više oduševljava kako su sanduci s kokošima, sijenom i granjem privezani za krov skupocjenog auta bez krovnih nosača, provučenim gurtnama kroz odškrinuti prozor! Često su to talijanske tablice budući da je mnogo Albanaca poslije krize u devedesetim pobjeglo u Italiju trbuhom za kruhom.

Sada dio novaca šalju natrag u rodni kraj, a izgleda i aute. Tu i tamo zaobilazimo zapregu s konjima. Iako ne kao u većim naseljima, svako malo nailazim na natpis lavazh, ulične praonice vozila – ali na balkanski način sklepane od par dasaka  dakako s nezaobilaznom prskalicom. Cijena? Prava sitnica za pristojan trud, a moj je auto nakon tjedan dana od prašine izgubio originalnu boju pa ne mogu odoljeti za jedno pranje. Vozeći slalom između rupetina na cesti zamjećujem most i stajem. Ostavljam auto uz cestu, već naučivši da ovdje u selima nemam straha od krađi i ostalog kriminala.

Čelična konstrukcija visi na sajlama, a daske su sasvim dovoljno čvrste da mogu proći manji auti. U kanjonu šušti rijeka, probijajući se oko nekoliko većih stijena. Dok se pomalo njišem, ljudi me pozdravljaju kao da smo prvi susjedi. Prolazi i konj prepun mirisnog sijena. „Dođi“ zove me Bledi. Odmah do visećeg mostića red je bunkera, dakako van upotrebe. „Ovdje su još prilično očuvani, drugdje su ih rasturili da bi dobili građu i metale„ priča naš kolega o negdašnjim simbolima Albanije. Nemoguće je bilo zamisliti u doba Envera Hoxhe da ovdje stojim niti uopće boravim van nadzora, kad je diktator zatvorio zemlju ne samo od zapada nego s vremenom i od Sovjeta i Kine. Kažu da je u to doba svaki treći stanovnik bio u logorima ili barem ispitan! No sad se mi turistički fotografiramo stojeću na tim okruglastim betonskim kućicama. 

Nastavljamo dalje uz rijeku. Naselja su rjeđa, ali ljudi su svejedno prisutni uz vodu na malim izletištima. Tu je i nekoliko restorana gdje se fino može popiti kavica i naravno ručati. Moramo uskoro naći mjesto za spavanje. Primjećujem jedan ulaz na kanjon i skrećem. Pažljivo manevriram na uskom i strmom puteljku i silazim na samo korito rijeke! Voda je srećom niska,a  nema uzvodnih brana koje bi mogle pustiti vodeni val i pobrati nas kao u WC školjki! Vozim još malo po kompaktnom šljunku do lijepog mjesta za kamp! Kao da sam usred bujnog kanjona Cetine s crvenkastim stijenama, ali mnogo širom dolinom. Hodam kroz velike stijene i krupan šljunak do same vode. Bacam se u vodu dok još sunce nije pobjeglo iznad visoke litice.

Nakon kupanca opet nas hvata glad i kao na moru – spas je tu! Restoran se smjestio također na samoj rijeci. Sjedamo u jednu drvenu sjenicu, a uz naše nogu curka mali potočić iz obližnjeg izvora. Dolazi konobar, naručujemo kotlovinu s krumpirima, često jelo u Albaniji. Doći će i mnogo salate s nezaobilaznim sirom i jogurtom. Pričamo o svemu i svačemu da bi me odjednom moj albanski kolega upitao „Zašto me zoveš ‘Bledi’, a ne ‘Bljedi’ “. Hm, sad skoro na kraju puta upozorava me da cijelo vrijeme krivo izgovaram njegovo ime. Albanski jezik pretvara l u lj. Dok čekamo večeru, pijuckamo pivu. Korça kao i uvijek. „To je pivo iz mojeg kraja“ ponosno će Bledi.

Uživamo u ambijentu – u večernjoj svježini, pored jedne od najočuvanijih i najljepših rijeka, ne samo u Albaniji već i u cijeloj Europi.  Zemlja orlova postaje egzotika u Europi, a more ne mora biti njen najveći adut. Zaleđe je sačuvalo svoju draž, a istrgnulo se iz svoje paranoične izolacije i još kad bi se otrglo sveopćoj globalizaciji koja pretvara svijet u istu, bezličnu kopiju zapada…