Duboko u divljini Gvajanskog štita Južne Amerike krije se vodeno carstvo slapova, među njima njihova visost – slap Angel Falls (Salto Ángel), najviši na svijetu
Ležao sam na klupi daleko od užurbane svakodnevice i otvorenih očiju upijao sliku oko sebe. Pun mjesec dobro je osvjetljavao moje okruženje: glasnu rijeku u prvom planu, bujnu i mirisnu šumu na njezinim obalama te goleme litice što su se strmo dizale nad šumom. Ipak, ni ta praiskonska slika koja bi u svakom drugom slučaju izazivala divljenje svakog ljubitelja prirode, nije ništa u usporedbi s glavnom zvijezdom ove scene. Preda mnom blještave mjesečeve zrake oslikavale su srebrni slap, njegov blagi luk visok gotovo tisuću metara. Salto Ángel me oduševio.
Crvena laguna
Naša je cesna snažnije zabrundala kad ju je pilot počeo spuštati ispod oblaka. Šuma koja je dotad tek ponegdje izvirivala iz oblaka odjednom je potpuno otkrila svoje lice. Zelenilo je naglo zamijenilo blještavilo neba, no ne zadugo. Dok je mali avion polagano gubio visinu i skretao, bjelina je opet uskočila u moje vidno polje, ali ovaj je put dolazila sa zemlje. Pod nama je bilo nekoliko spektakularnih slapova koji su se urušavali u jezero, tvoreći fantastičnu sliku. To nije dugo potrajalo jer je cesna uskoro poljubila malenu avionsku pistu. Stigli smo.
Našli smo se Želimir Černelić, Olga Jovanovića i ja duboko u gvajanskom području Venezuele koje s južne i istočne strane opasuje rijeka Orinoco. Moćna rijeka zaobilazi to brdovito područje, odjeljujući ga od prostranih ravnica u sredini zemlje, a još dalje na jugu nalazi se nepregledni »zeleni pakao« brazilske Amazone. Najljepši dio tog divljeg područja je nacionalni park Canaima. Granicama parka obuhvaćeno je nevjerojatnih 300.000 hektara površine i po tome on spada među šest najvećih parkova na svijetu.
Od zračne smo se luke zaputili cestom preko indijanskog naselja s nekoliko turističkih pansiona do slikovite lagune Canaime. Bilo je to ono jezero koje smo prije gledali iz zraka, samo što se sada činilo mnogo većim nego iz ptičje perspektive. Zanimljivo je da je voda u njemu zagasito crvene boje, poput čaja. Ta boja, a i valovi koji odjekuju lagunom potječu od rijeke vode iz Río Carrao koja se preko šest velikih slapova obrušava niz litice, dubeći silom vode proširenje na dnu, odnosno lagunu Canaima. S mjesta gdje stojim vide se četiri slapa, dvadesetak metara široka i gotovo jednako toliko visoka. Nedavne su kiše toliko napunile vodotoke da su se slapovi pred nama nadimali od silnih hektolitara vode koji se svake sekunde ruše u ponor.
Buka vode je ovdje toliko snažna da i stotinjak metara dalje taj gromoglasni zvuk potpuno vlada osjetilom sluha. Ono što izrazito upada u oči je nesvakidašnja žuto-crvena boja slapova, ista ona od koje potječe i crvenilo lagune. Glavni krivac tome su tanini, biljne tvari koje ostaju nakon raspadanja lišća i drugog biljnog materijala. Naime, okolne šume rastu na staroj i bezbrojnim kišama odavno ispranoj podlozi pa ono malo mineralnih tvari nastoje sačuvati od biljojeda. Tanini služe kao kemijski zaštitari, tako što čine listove nejestivim.
U zagrljaju vode
U blizini su još dva impresivna slapa, ali se oni ne vide iz lagune. Tko želi do njih treba čamcem doći na drugu stranu lagune i popeti se do njihova podnožja kamenitom stazicom. Kako je počela padati kiša, put je brzo postao opasno klizav, no prizor na vrhu bio je toliko dojmljiv da sam zaboravio na vremenske neprilike. Divovski slap mi je potpuno prekrio vidik do druge strane obale. »To je Sapo«, pokazuje rukom vodič José.
I rijeka koja stvara slap je uzavreli kotao brzaca, no sam vodopad je neizmjerna količina vodene snage. Spustio sam se pažljivo po prirodnim stepenicama do samog ruba ponora gdje voda više ne poskakuje, nego se obrušava slobodnim padom i nekoliko desetaka metara. Koliko točno duboko, nisam mogao znati – dno se ne vidi.
Međutim, čak ni to nije ništa u usporedbi s onim što je slijedilo. Vodič nas je poveo strmom stazicom koja se kraj slapa spušta gotovo okomito. Očekivao sam da će nas poveseti u podnožje da slap bolje doživimo odozdo, no prevario sam se. Stali smo još na strmini i zatim krenuli u stranu. Došli smo tako uz lijevi bok slapa Sapo, a tu nas je dočekalo iznenađenje. »Najbolje je da se skinete da biste ušli u njega«, iznenadio nas je José. Primijetih otvor u slapu – cilja li na to? Ostali su već bili u kupaćim kostimima, no ja sam se zbog fotografske opreme zagrnuo u kabanicu, nadajući se da neću zažaliti.
Ušao sam kroz vodena vrata u slap i našao se u svijetu iz bajke. Preda mnom je bio neobičan prolaz: s desne strane se pružao zid stijene, a s lijeve tekući vodeni zid. Tunel je bio širok samo metar ili metar i pol i pružao je snažan osjećaj zatvorenog prostora. Vodeni zid s lijeve strane bio je neproziran, no propuštao je dovoljno svjetla da se vidi sve iznutra. U srcu sam slapa!
Probijanje kroz tunel
Prskalo je posvuda dok smo napredovali kroz tunel. Na trenutke bi se na mene slijevali mlazovi vode kao iz tuša, na trenutke fini sprej. Kako god bilo, bio bih mokar do kostiju da nije bilo kabanice, a najgori dio je tek bio ispred mene. »Diši na usta, a ne na nos i gutaj zrak«, derao se kroz paru José.
Nalazili smo se u tom trenutku otprilike stotinjak metara od ulaza, a pedesetak metara dalje moglo se vidjeti zadebljanje slapa. Odande je prijetila grmljavina, a tamnosmeđa boja najavljivala je mokri pakao. Što se mora, mora se – pomislih i stegnuh čvrsto kabanicu na sebi.
Prskanje sa strane se nesmiljeno pojačavalo kako sam se približavao najglasnijem dijelu slapa, sve dok se voda konačno nije pretvorila u otvoreni vatrogasni šmrk. Voda me šamarala po licu, a kapljice mi krale kisik. U tom vodenom stupcu priljubih se najprije uz vlažnu stijenu, a zatim uočih proširenje. Iskoristih priliku i skvrčih se u njemu da bolje promotrim samo srce slapa. Ispunio me osjećaj nekog dubokog divljenja, zadovoljstva što mogu biti u najintimnijem dijelu vodopada.
Tko zna koliko bih ostao da me nije zalijevala voda koja mi je došla doslovno do gaća. Pokrenuh se opet i nakon nekoliko minuta probijanja kroz klizavi tunel izađoh na svjetlo dana. Bio je to doživljaj za pamćenje!
Izgubljeni kanjon
Sutradan nas je jutarnje sunce počastilo kad se naš čamac otisnuo od obale rijeke Carrao. Toplina sunca još je bila slaba, no u Gran Sabani, gvajanskom području u Venezueli, čim sunce malo odmakne dan zna biti itekako žarko i nije neobično da temperatura u hladu premaši 40 °C. Opekline, dehidracija i opća slabost mogu zadati čovjeku mnogo nevolja, a da sve bude još gore, stalni povjetarac može stvoriti lažan osjećaj svježine te navesti neiskusne da se izlože suncu.
Rijeka Carrao po kojoj plovimo doima se neobično mirnom nakon jučerašnje mokre avanture. Široka i troma, ona na ovom mjestu iznad slapova ima obilježja tipične nizinske rijeke. Šumovita brda oko nje uzdižu se iz dugačke visoravni, zelene od posljednjih kiša. Nedavne kiše napunile su rijeku Carrao koja će se nedaleko od ovoga mjesta strovaliti preko onih šest slapova u lagunu Canaimu.
Dok smo tako plovili, uskoro se daleko na obzoru pojavilo nešto novo, točno u smjeru naše plovidbe. Bila je to planina čiji je vršni dio bio skriven u magli. Kako smo joj se približavali, počeli su se sve jasnije uočavati njezini oštri i okomiti rubovi. Nema druge, pomislih, to mora biti Auyan Tepui, odredište našeg putovanja.
Tepui – brda bez vrha
Tepui su prastare planine, ostaci kopna iz vremena od prije tri milijarde godina. Poznati su po ravnim vrhovima i strmim stranama. Nastali su tako što se tijekom vremena okolno tlo trošilo erozijom i stalno spuštalo, no zbog čvršćih stijena su neki dijelovi ostali sačuvani u obliku planina s ravnim vrhovima. Ta su brda gore ravna poput visoravni. Danas takvih unikatnih otoka starih vremena u moru sadašnjega kopna ima stotinjak u Venezueli, Brazilu i Kolumbiji.
Kako smo mu prilazili, Auyan Tepui se premoćno nadnosio nad okolinom. Njegove izdaleka pravilne litice poprimile su stvarni, naborani izgled. Pojedine stijene su urušene, ima mnogo tornjeva odvojenih od glavne mase, no većina tih tamnosmeđih divova još izaziva divljenje uspravnom staturom.
Oblaci su sve više krali sunce, skrivajući još više vrh. Ipak, tu i tamo bi sunce izbilo između njih otvarajući pogled na cijelu planinu. Na desetine malih slapova prštali su s litica i u odnosu na Auyan Tepui činili su se malim, no u stvari su možda bili dugački više od stotinu metara. Te litice nisu bile jednolične – ionako bogatu išaranu crnu, sivu i crvenkastu stijenu naselile su mjestimično biljke. Prostor između planine i rijeke je posve prekriven šumom i u njemu nema tragova ikakve ljudske prisutnosti.
Oči u oči s Angelom
Tup! Čamac je poskočio lupivši na brzace, a onda je uslijedilo nenadano močenje. Pribrah se i pritegnuh plastičnu vrećicu oko torbi. Prvi brzac smo lako prošli, no uslijedili su brzo i drugi. Rijeka je postala plića i brža, a kameno dno provirivalo je otkrivajući crvenilo na inače zelenoj površini rijeke. Naš je kormilar majstorski pronalazio put, ubrzavajući ili usporavajući točno kad je to trebalo. Veliki kameni blokovi prozujali bi samo koji centimetar od nas, dižući adrenalin do vrhunca. Preživjeli smo bacakanje i konačno ušli u manji pritok Río Churún koji usijeca duboki kanjon u Auyan Tepui. Sat vremena smo jurili u njega, litice su se uzdizale čas s jedne, čas s druge strane, a onda se iznenada pred nama pojavio slap nad slapovima.
Pristali smo na ušću manje rječice koja, po svemu sudeći, potječe od najvećeg slapa na svijetu. Naime, točno se iz tog smjera bijelilo njegovo visočanstvo, slap Salto Ángel.
Naša mala grupa ušla je potom u džunglu, izgubivši slap iz vida. Dugo smo hodali po ravnom, da bi se nakon pola sata put počeo uspinjati naglo uzbrdo. Pažnju mi je zaokupljala ljepota šume kroz koju smo prolazili, naročito ljepota njezina prizemnog sloja.
Glasan šum vode se pojačavao, no slap još nismo vidjeli. Tek dvadesetak minuta kasnije bjelina oblačnog neba ukazala nam je da smo u blizini, dok konačno nismo izašli na kameni vidikovac i ostali osupnuti prizorom. Sivo-crvena litica pred nama bila je prekrivena uspravnim bijelim velom što se širio prema dnu planine. Traci tog vela plesali su na vjetru, a otprilike na polovici njegove visine odvajao se s njega svijetli oblak koji je zatim počeo ploviti nad šumom. Konačno, na dnu se slap pretvarao u bijelo grotlo uskovitlane smjese zraka i kapljica.
Kako li je tek bilo prvom zapadnjaku otkrivaču Slapa? Jimmy Angel još je 1933. pilotirao ovom divljinom, pokušavajući naći rijeku gdje je nekoliko godina prije skupio gomilu zlata. Taj avanturist bogatog životopisa i letačkog staža u kanjon je ušao u potrazi za zlatom da bi neočekivano u njemu ugledao slap. U njegove izvještaje o divovskom slapu, međutim, nitko nije vjerovao, odnosno smatrali su ih lovačkim pričama, no Jimmy se dvije godine kasnije vratio i opet ga našao. Tom se prilikom njegova letjelica srušila na vrh Auyan Tepuija. On je preživio, no za povratak kroz džunglu natrag do civilizacije trebalo mu je dvanaest dana.
Prošlo je nakon tog događaja još 16 godina i tek je američka znanstvena ekspedicija 1949. godine, koju je vodio novinar Ruth Robertson, potvrdila Angelove tvrdnje i svrstala ga u povijest, imenujući divovski slap po smjelom otkrivaču. Jimmy je poginuo 1956. godine u Panami za upravljačem aviona koji je toliko volio.
Utočište zlih duhova
Svojom jedinstvenom pojavom ovaj je gigantski slap oduvijek bio središte vjerovanja i legendi ovdašnjih Indijanaca koji su ga dobro poznavali i prije nego što je Jimmy Angel ostatku svijeta pronio glas o njemu. Salto Ángel na jeziku venezuelanskih Indijanaca Pemón znači Vražje planine. Ti su Indijanci, naime, vjerovali da oko slapa žive zli duhovi, a to je bio i jedan od razloga zašto se nisu ondje naselili, nego
Najveću legendu možda je ipak, čini se, stvorio jedan stranac imenom Aleksandar Laime, a ne Indijanci. Prije mnogo desetljeća taj je Letonac došao ovdje i toliko mu se svidjelo da je ostao tjedan dana, zatim je ponovno došao i ostao cijeli mjesec, a kad je došao treći put, ostao je zauvijek. Odlučio je istražiti tajnu slapa i Auyan Tepuija te se naselio na riječnom otoku kao pustinjak. Indijanci su ga duboko štovali zbog njegova znanja i mudrosti.
Jedan njegov doživljaj duboko uvlači i sam Salto Ángel u legendu. Naime, jednom je prilikom Laime, popevši se na vrh Tepuija istraživao sam izvor rijeke što se ubrušava niz liticu. Idući uzvodno uz rijeku, našao je malo izvorišno jezerce, a kraj njega neobičnu životinju koja je imala krila te izgledom podsjećala na malog dinosaura. Dok se pripremao snimiti je, ona je nestala u dubini. Odlučio je ostati dok ponovno ne nađe tu životinju. Čekao je tri dana, no nije uspio. Počeo je detaljno premjeravati to područje te postavljati orijentacijske stupiće. Nakon jednog kilometra našao je špilju, odnosno tunel u stijeni. Ušao je unutra, osvjetljavajući je lampom i vidio nekog čovječuljka… Ničeg osim toga se više nije sjećao, samo je znao da se probudio u svojoj kolibi na otoku, kilometrima dalje.
Ostatak života Laime se potpuno povukao u svoj svijet, o njemu su kolale svakakve priče, najviše o moćima koje je navodno bio stekao. Dvojica fotografa su se jednom izgubila u području oko slapa, no pomogao im je neki ljubazni starac, vrativši ih na put. Kasnije su ti fotografi uspoređujući slike prepoznali tog ljubaznog starca – bio je to Laime glavom i bradom, dvije godine nakon što je umro!
Oproštaj od slapa
Iduće su se jutro opet navukli oblaci s kišicom, sunce se nije uspijevalo probiti kroz njih. Magla je zavila vrh Auyan Tepuija, sakrivajući ga od mojih pogleda. Čamac je bio spreman za povratak, samo su još mene čekali da uđem. Bacih posljednji pogled na zadivljujući slap, sjetih se priče o Laimeu i svog boravka pod njim. Baš tada, zraka svjetlosti je na trenutak prodrla do stijena, maglena su se vrata odškrinula pružajući mi još jedan uvid u njegove čarobne skute.
Leave a reply