Za vrijeme našeg istraživačkog projekta u Šri Lanci, dobili smo poziv da budemo gosti u budističkom hramu.
Istraživanje faune u posljednjim ostacima nekad veličanstvene kišne šume na Šri Lanci potrajalo je već tri tjedna i sada se primicalo kraju. Zato se posljednje poslijepodne spustismo iz šume, preko beskonačnog zelenog tepiha plantaža čaja koje su i istisnule tu šumu.
Duboko sam upijao aromu tog toplog napitka koja je natapala zrak sve dok nismo izašli na cestu, pored malih kućica radnika na plantažama čaja. Klinci su virili iz polumraka kuća, njihova zbunjena lica jasno su odavala da se još nisu priviknuli na nas bijelce. Ne bih se začudio da smo ovdje u planinama prvi, daleko od turističkih odredišta.
Krenuli smo cestom blago uzbrdo prateći potok koji se pjenio u svom kamenom koritu, okružen bujnom vegetacijom. Privlačila nas je zapravo velika padina iznad njega, ogrnuta veličanstvenom šumom. Kišica je pomalo sipila, a niski oblaci gurali se nad gustim krošnjama, čas potpuno sakrivajući šumu, čas otkrivajući. Uskoro je gusta šuma progutala cestu, no zakratko – kao u bajci, izbili smo pred ulaz u nekakav budistički hram. Tada su predivne plave šojke zalepršale unutar granja, a ja sam oprezno zakoračio za njima.
Slijedio sam ih polagano, ne znajući smijem li uopće boraviti ovdje, a kamoli škljocati fotoaparatom. I onda se smrznuh. Monah je poput kipa sjedio uza zid, obrijane glave i s karakterističnom crvenom togom na sebi. Oklijevao sam trenutak i potom ga pogledom upitao za dozvolu, a ovaj je kimnuo “Nema problema“.
Dok sam ja snimao, moj kolega Mili sreo je glavnog monaha koji nas je pozvao na nekoliko dana u goste. Mi bismo bili prvi stranci ovdje te bismo malo podučili mlade monahe engleski jezik i nešto o općoj kulturi. Zauzvrat, dobili bismo smještaj i hranu te naučili nešto o budizmu i meditaciji. Bio je to poziv koji se ne odbija. Dan kasnije spakirali smo stvari i krenuli u duhovno iskustvo. Znam da u Tajlandu i sličnim zemljama turisti mogu odsjesti u nekom od tih budističkih hramova, ali to je čisti turizam. Ovo će sada, izgleda, biti izvorno iskustvo.
Gosti u hramu
Ispostavilo se da je hram neka vrsta sjemeništa za monahe, bolje rečeno male monahe, jer su oni najmlađi ispod deset godina. Baš je neobično gledati njihove glave bez vlasi – neki od njih djeluju kao pravi Bude, zamišljeni, s visokim čelom… Bosonogi koračaju mekanim dvorištima s pijeskom, ali i hladnim betonom zgrada. I mi moramo tako, izuti se i privikavati se na asketski način života. Baš kao i u selu, odmah smo unijeli nemir, ali malo drukčiji jer ipak su oni ovdje na domaćem terenu.
Dugi znatiželjni pogledi u prolazu, široki lukovi oko nas gdje bi inače prošli ravno. Osim dvojice njih – jedan tamnoputi, malo jačeg nosa, rekao bih 14 godina, iako se ispostavilo 16. Bhanuka je tek natucao engleski jezik, ali ga to nije sprečavalo da izvrsno komunicira s nama. Kao da smo na ulici, bez ustezanja nas je pitao što ga zanima.
“Tvoje ime? A Goran, hmmm…“ traži riječi “…Odakle dolaziš?“ Da smo bilo negdje drugdje, pomislio bih kako bi bio dobar ulični prodavač. Tu je bio i Chandu Dota. Svjetlije puti, nešto mlađi, blagih crta lica. Postavljao je ista pitanja, ali profinjenije, poput iskusnog diplomata. Kad ne bi našao engleski pojam, stavio bi prst na bradu, zamislio se i onda obuhvatio sve rukama i izrazom lica. Iako smo međusobno razmijenili svega nekoliko riječi, bez problema smo se sporazumijevali s tim mladićima. S vremenom su se i ostali oslobađali nevidljivih uzda pa bi nas uskoro okružio mali crveni roj, no nitko kao Bhanuka i Chandu Dota.
“Oni su još djeca“ objašnjava Prasanna, budući monah i jedini ovdje koji zna dobro engleski. “Starije monahe nećete vidjeti ovako razigrane. Mladima se još dopuštaju neke male razonode poput igranja kriketa, te banana i kolača poslije podne, kad monasima više nije dopušteno jesti“. Stariji monasi ne samo da se pridržavaju pravila zato što moraju, nego to rade jer su dostigli drukčiju razinu svijesti u kojoj im takve stvari više nisu važne.
U džungli s Budom
Ono što stariji već znaju, na mlađima je tek da nauče o meditaciji. To je jedna od osnovnih metoda na putu do prosvjetljenja, krajnjeg cilja svakog budista. Zapravo, hram i jest osnovan prije 60-ak godina s tom svrhom, ali nedaleko u šumi. Prasanna me je poveo onamo jedno jutro, niz strmu padinu. Džungla je ovdje u svojem iskonskom izdanju, sva isprepletena, gusta, neprohodna. Voda je od jučerašnje kiše još kapala s listova ili uokolo razbacanih stijena. Jedna od tih stijena pravi je zid u šumi, a s donje strane tvori udubljenje dovoljno veliko da u nj stane i desetak ljudi koje ni najjača kiša ne bi okrznula. Ne čudi što je upravo ovamo prvi monah došao i ostao godinama. Sada je ovo sveto mjesto, gdje bijela stupa[1].
Nešto kasnije, progurali smo se kroz vegetaciju do drugog kamenog zida. Djelovao je visoko, ali Prasanna skida cipele i penje se uz tanku motku. Primijetih na njoj jedva vidljive već urezane “stepenice“. Lagani Prasanna skočio je lakoćom mačke, uzverao se uz motku i već se našao na krovu. Nema druge, i ja ga pratim jedva održavajući ravnotežu. Pogled s vrha na dolinu s rižom, čajem i šumom oduzima dah. “Ovdje ću i ja meditirati kad dođe vrijeme“ odlučno će Prasanna. Moj vodič, na užas roditelja kao sin jedinac, odlučio se ovdje pronaći prosvjetljenje.
Do tada mlade monahe podučava općoj kulturi, kao i engleski jezik. Ipak, glavna je zadaća škole učenje mantri, a za starije meditacije. Satovi počinju odmah poslije ručka pa poslijepodne imamo mir. Naša je kućica nešto izdvojena, tek toliko da imamo malo mira od sve radoznalijih klinaca. Ona je i polazna točka za daljnje istraživanje šume. Monasi kažu da do ovdje dolaze šumski slonovi, viđamo redovito i majmune te mnogo ptica. Opet ukrštamo putove s kobrama i ostalim zmijama otrovnicama. Šuma je neistražena i tko zna koliko toga još krije… ali, uskoro moramo natrag.
Sumrak se opasno približava, a svjetiljke bacaju zlaćanu svjetlost po stazicama i prostorijama hrama. Djeca se pomalo skupljaju na ulazu. Najmlađi su već donijeli posude sa svježim cvjetovima lotusa i donose ih u svetište, podno velike statue Bude. Svako jutro i poslije podne u 18 sati obraćaju se Budi u nekoj vrsti molitve u kojoj ponekad sudjeluju i seljani. Potom svi kleknu na koljena i prostru se pred kipom. Počinju molitve te ne baš sinkronizirano pjevanje, ali još ga stignu usavršiti. Pažnja im još bježi, daleko su oni od prosvjetljenja, ali imaju dosta vremena.
Prosvjetljenje
Rutina u hramu naizgled je jednolična, bez previše uzbuđenja, no s malim radostima … Ipak, tu se krije mnogo nijansi i detalja – od svakodnevnog brijanja glave, pranja, malih zadovoljstava poput igranja kriketa… U svakom slučaju, žive i rade u lijepom okruženju svjetovnih prostorija za učenje, jelo i boravak, te svetišta s oslikanim prizorima iz Budina života, tipičnim budističkim stupama i kipovima Bude od kojih je jedan baš ogroman. Sve je to prostrano, ogrnuto predivnim zelenilom kao iz bajke. Nekako, čovjek krene i drukčije razmišljati, daleko od Interneta, mobitela, televizije, čak i radija. Htjeli – ne htjeli, Buda se pomalo uvlači u nas, neprimjetno, ali sigurno. Ne bez razloga. Šri Lanka je unatoč ratu s Tamilima ostala vrlo miroljubiva zemlja, gdje se čovjek ne mora stalno okretati gdje će ga tko pokrasti ili ozlijediti kao, primjerice, u Africi ili Južnoj Americi. To je pogotovo istina u unutrašnjosti Šri Lanke, nezagađenoj od turizma. Svaki budist trebao bi se držati pravila koja se zapravo ne razlikuju od deset kršćanskih zapovijedi i općenito moralnih načela u cijelom svijetu.
Konačno, takvo je bilo i učenje Bude – najvećim dijelom reakcija na rigidan sustav kasta u postojbini Indiji. I dok je u jednom trenu budizam zavladao u južnom potkontinentu i opet se ugasio, učenje se proširilo na istok, ali i na jug – na Šri Lanku. “Kao i u hinduizmu, u budizmu postoji ciklus smrti i ponovnog rođenja“ priča Prasanna ispred naše male kućice s izvrsnim pogledom na planinu i predivnu šumu. Majmuni skaču ni pedesetak metara od nas, hraneći se voćem. “Nakon smrti odlazimo u raj, no to ne traje vječno. Prije ili kasnije ponovno se rađamo, kao čovjek, ali i kao cvijet, leptir, travka.“ I dok je u hinduizmu taj ciklus vječan i postoji nada za rođenje u boljoj kasti, ciklus ponovnih rođenja u budista jednog dana može zauvijek stati. Prosvjetljenjem – glavnim ciljem svakog budista, ciklus konačno prestaje. “Prosvjetljenje zvuči kao kraj, ali to je glavni i željeni cilj svakog monaha“ mirno će Prasanna.
Učitelj u hramu
Kao i sve zemlje Istoka, religija predstavlja važan element u životu stanovnika Šri Lanke jer je, po predaji, Buda tri puta posjetio Cejlon. Jednom je otišao na vrh Sumanakate, danas poznatije kao Adamov vrh i ondje ostavio svoje stope. Tako je to mjesto jedno od najvećih hodočasničkih svetišta i predstavlja simbol narodnog vjerovanja da je Šri Lanka otok koji čuva Budino učenje. Također, jedna od najvećih relikvija budizma čuva se upravo na Šri Lanci, a to je Budin zub koji je iz Kalinge donesen na Cejlon u trećem stoljeću. Tvrdi se da je to Budin lijevi očnjak, koji se brižno pazi u kovčegu od zlata i dragog kamenja.
Mi smo se nekako uklopili u taj mikrokozmos dijeleći s njima hranu – jednostavnu rižu s curryjem. Iako zdrav, meni takav doručak u rano ujutro teško pada. Doduše, mi imamo luksuz i večere koji monasi nemaju. “Machan!“ iznenadio je Mili jednog od klinaca. Unutar zidina hrama nisu baš navikli na ovaj ulični pozdrav koji znači kompa, lega… Ovaj ga je začuđeno pogledao, ali se dobronamjerno nasmiješio. “Čaj?“ pitao je i odjurio po topli napitak. Nekako se nelagodno osjećam da nas tako poslužuju. “Otkud ste?“ ponavlja netko po tko zna koji put pitanje. “Hrvatska.“ “Jeste li oženjeni? Ima li snijega u vašoj zemlji…?“ pitanja su bezbrojna.
Da bi iskazali zahvalnost za gostoprimstvo, odlučili smo prenijeti naša saznanja o kišnim šumama. Dakle, s flomasterom u ruci te pločom s jedne i razredom s druge strane, pričao sam o bogatstvu tog ekosustava, njegovim izuzetnim bićima, ali i o dugoročno mnogo većim koristima za ljude, nego što su kratkotrajne zarade pojedinaca nauštrb cijele zajednice. I onda smo im pokazali slike na laptopu i kratke filmove. Osvojili smo ih, ali nadam se ne samo spravicama, nego samom našom pojavom.
Oproštaj
I onda je došla zadnja večer, ne znam je li pripravljena zbog nas ili ne, ali uz hram je podignut krijes. Jezici vatre plesali su na našim licima, kao da nas žele zauvijek obilježiti. Prohladno je i čak se mladi monasi griju kapama. “Znate li igrati kriket?“ vedro će Chandu Jota. Sutra je državni praznik, a tad i monasi imaju slobodan dan za rekreaciju. “Sutra ćemo igrati kriket.“ Sutra je i dan našeg odlaska, nekako sam prenio tu informaciju. “Ostanite!“ Gledao sam kako kroz njih prolazi val nevjerice, razočaranja, durenja… Da li zato što smo im nenadana zabava, možda prilika da malo dignu ručnu ili nešto više… ne bih znao. I već sam sljedeće jutro kroz maglenu koprenu gledao obrise hrama, šume u daljini, s obećanjem da ćemo se vratiti, iako sumnjam jer svijet je tako velik, a vremena tako malo…
[1] arhit. rel. indijska sakralna kružna građevina, iz nje se razvila pagoda
Leave a reply