U ovom tekstu otkrivam neke od tajni kako nastaju veličanstveni dokumentarci koje gledamo na TV.
Zavalili ste se u vaš omiljeni naslonjač, pripremili pivo i spremni ste u avanturu u neke od najegzotičnijih mjesta na svijetu. Bijela pustoš Antarktike, zlatne aričke savane prepune grabežljivaca i biljojeda, svete vrhove planina i šarena podmorja. Čekate da se pojavi vaša omiljena faca prezentera, dok čuči u nekoj šumi, dok oko njega lepršaju rajske ptice…Nakon sata vremena preživljavanja, lova, snubljenja, sve u nevjerojatnim krajolicima ponekad se zapitate kako su ti dokumentarci uopće snimljeni. Pa zadnji put na izletu na Velebitu, jedva da ste vidjeli gavrana visoko na nebu, a kamoli vuka ili risa!?!
I ja sam se tako pitao, sve dok nisam i sam krenuo u snimanje hrvatske divljine. Snimiti 52 minute nekakvog videa i nije teško, ali životinja i to u akciji, e to je već poduhvat. Često jedna minuta filma traži dane, ako ne i tjedne snimanja. Traže se različiti kadrovi, od širokokutnih scena da se pokaže gdje neka životinja živi, do detalja poput šape, oka ili uha. Tako sam obilazio jedno jezerce uz Dravu cijelo proljeće, prateći obitelj vidre. Ove preslatke, ali vrlo plahe životinje izlazile bi na hranjenje, no to bi trajalo svega nekoliko minuta dnevno na toj lokaciji. Pojavljivale bi se neredovito, svakih nekoliko dana, jer pokrivaju teritorij i od 20 kilometara. Uz to, u tih par minuta bi pola vremena ronile, nepredvidivo izranjajući, sve strelovitom brzinom.
Zato, s druge strane, uz malo sreće u pola sata odradi se i par minuta gotovog filma. Tako sam jednu rujansku večer u prostranim močvarama Kopačkog rita svjedočio nevjerojatnom spektaklu. Nekoliko mužjaka jelena rikalo je oko mene, a na desetke košuta motalo se okolo, mjerkajući ih. Jedan jelen upravo je strugao okolno bilje i nabacivao ih na rogovlje, drugi je kao kakav napaljeni starac jurio za ženkama, palucajući isplaženom jezičinom. Trajalo je to duboko u noć, a snimilo se taj i još nekoliko drugih dana na sate kvalitetnog materijala.
Kako se približiti životinjama?
Najveći problem je snimiti divlje životinje, a da ove ne pobjegnu ili ne daj bože da ne napadnu. Životinje najčešće ne smiju znati da su snimane, a time se garantira i njihovo prirodno ponašanje. Zato se treba dobro sakriti. Dva su osnovna načina sakrivanja, a to je ili nekakav objekt ili kamuflažna odjeća. Za prvo, može se postaviti privremeni šator, sagraditi neki zaklon od granja ili trske, ali i neki trajniji objekt, npr. drvena čeka.
Neki grade zaista sofisticirane objekte s zatomljenim staklom, ukopane u zemlju, a nesvjesne životinje dolaze svega na par metara od njihovih snimatelja. Idealno je da bude što bliže tlu, jer dokumentarci vole da kamera bude u razini očiju, a ne negdje visoko u nekoj lovačkoj čeki. Isto se odnosi na gnijezda grabljivica, visoko u krošnji nekog stoljetnog hrasta. Potrebno je izgraditi platformu sezonu prije. No, uvijek se postavlja pitanje, je li je možda bolje čekati ili aktivno tražiti životinje. Zato se treba maskiran kao neki grm polako šuljati poput gerilca. Česta oprema su snajperski ghiliji, odjeća s koje vise konci i grančice sa svih strana, samo umjesto smrtonosnog oružja imamo kameru i objektiv. Svaka životinja traži drukčiji pristup.
No, treba i znati gdje i kada postaviti čeku, a to znaju mnogi vanjski stručnjaci, poput biologa, vodiča, rendžera… otud one zahvale na špici kad završi film. Tako bih ja potrošio dane u Kopačkom ritu tražeći jelenu u ljubavnom zanosu, no zahvaljujuću rendžerima koji poznaju Kopački rit kao svoj dom, došao sam odmah na mjesto akcije. Samo dobar poznavatelj terena može u nepreglednim šumama znati gdje je najveća šansa da bi se medvjed mogao zateći, a mene je lovnik hrvatskih šuma doveo oči u oči s medvjedima.
Sjećam se na Madagaskaru, u nepreglednim džunglama, za vrijeme moke znanstvene ekspedicije, svi su vodiči bili zauzeti par dana. Naime, ekipa BBC-a ih je poslala u šumu da nađu sve zanimljive lokacije. Moji kolege znanstvenici koji prate grupe lemura svaki dan rado su odali lokacije gdje ovi simpatični sisavci zalaze.
Treba prvo preživjeti teren
Snimati dokumentarce, potrebno je biti i avanturist i sportaš. Treba se popeti na visoku planinu, već zavlačeći se s teškom opremom u mračno podzemlje, kao ronilac ne samo uživajući u plitkim koraljnim grebenima, već bućnuti u ledene rijeke i jezera. Popis je dug, a snimanje postaje preživljavanje u ekstremnim uvjetima, a to nije za svakog.
Ove su metode slične fotografiji prirode, no upravo kamera je razlog zašto je snimanje dokumentarca potpuno drukčije. Te kamere koštaju i nekoliko desetaka tisuća eura.To su teške sprave, s dodatnim mikrofonima, baterijama, malim monitorima, kablićima. Sve to doseže i nekoliko kilograma, a uz to treba i težak stativ s fluidnom glavom. U prirodi je najčešće one-man band, jer mora se smanjti buka i vidljivost na najmanju moguću mjeru. Dakle, za šuljanje teretom s tom opremom treba i opaka kondicija.
Glavno oružje u dokumentarcima o prirodi je moćan teleobjektiv. On mora približiti životinju, štoviše, prikazati oko leoparda dok vreba antilopu u savani, uho jelena dok osluškuje korake vuka u planinskoj šumi. Ti su objektivi vrlo skupi i teški, i to bez autofokusa. Dakle treba savršeno koordinirati s objema rukama, jedna na zoomu, druga na fokusu, jer životinje su nepredvidive.
Zapanjujuće scene
Danas je međutim takva konkurencija, da klasične scene više nisu dovoljne. Gledatelji žele vidjeti što se dešava i ispod vode, ispod zemlje, iz visine, unutar drveta i slično. Gledatelji žele vidjeti lice orla dok leti visoko iznad planina, pastrvu kako lovi mušice u brzacima neke planinske rijeke, zmiju kako vreba jadne glodavce u podzemnim jazbinama. Tu je najveća draž tih dokumentaraca, gdje snimatelji postaju inženjeri. Kako ugurati kameru u neko drvo, u duplju djetlića primjerice. Tih metoda i spravica ne bi se posramio ni izumitelj Q iz serijala o Jamesu Bondu!
Gledao sam jedan divan, strani film o Plitvičkim jezerima u kojem se prikazuje čopor vukova kako lovi jadne srne usred bijela dana, isto tako na sjaju sunca nikad deblji ris obilazi svoj teritorij, a kamera prati vidru u svojem podvodnom lovu po dnu jednog od jezera. Malo bolji poznavaoci će znati na su vukovi i risevi i vidre u našoj prirodi noćne životinje, poluizgaldnjele zvijeri, a i vidra nije nikako ljubitelj podvodnih ronilaca s velikim kamerama. Sve te životinje su pitome, u nadzoru njihovih trenera. Ti su vukovi dovezeni negdje iz rezervata u Austriji ili njemačkoj i snimani kod nas. U prirodi bi čekanje risa trajalo možda i godinama, a i ne bi se dobilo po danu. Zato se ponekad ubrzavaju te stvari i koriste životinje glumci.
Slavni BBC prikazivao je brlog polarnog medvjeda negdje na Arktiku, gdje je majka usred ekstremnih uvjeta podizala mladunce. Skandal je nastao kad se otkrilo da je unutrašnjost brloga zapravo snimana u londonskom zoološkom vrtu. No, snimanje u kontroliranim uvjetima u studiju i nije nova stvar, samo što BBC nije to naveo. Studijski ili terenski setovi su zapravo i danas česti, od običnog akvarija ili terarija do umjetnog gnijezda ili brloga. Kako inače snimiti leglo termita koje je duboko u nekom termitnjaku ili obitelj krtica?
Mnogi bi se začudili da je i velik dio zvukova zapravo lažan. Uzmite da kamera teleobjektivom snima lava kako se prikrada na udaljenosti od stotinjak metra. Na ekranu vi čujete ipak čujete kako krckaju grančice pod stopama velikog savanskog grabežljivca. Ni jedan mikrofon ne može to uhvatiti, jasno je da je zvuk dodan naknadno. Možda je ton majstor snimio svog psa kako hoda po parku, ali je danas najčešće zvuk odabran iz arhive već prije snimljenih zvukova. Takvi lažni zvukovi zovu se follies.
Zvuk je jako važan
No, da ne bi ispalo da se zvuk samo skine iz neke baze, neke scene jednostavno traže autentične zvukove. Kako dočarati velebitsku buru, glasanje kolonije čaplji i žličarki u Lonjskom polju nego biti tamo i snimiti stanje kakvo je. To je zadaća posebnih snimatelja zvuka kao što je Ivo Vičić. Za udaljene zvukove koristi usmjerene parabolične mikrofone, baš kao što snimatelj koristi teleobjektive da izolira i približi neku životinju. No, za zvukove ambijenta koristi zanimljivu spravicu.
To je tzv. SASS odnosno Stereo Ambient Sampling System ili Stereo sistem za snimanje ambijenta.Izgleda više kao nekakav stoljetni drveni fotoaparat, samo fali malo baruta za buknuti. SASS je simulacija ljudskog slušnog sistema, odnosno tehničko rješenje za snimanje zvuk binauralnom metodom koja simulira ljudsku percepciju zvuka, simulacija ušiju i cijele glave. Karakteristika joj je vrlo visoka vjernost snimke, njena dubina, širina, visina daju osjećaj kao da ste na samom mjestu snimanja pogotovo ako se sluša na kvalitetnim slušalicama.
Zvuk je nevjerojatno bitan, pogotovo za dokumentarce gdje nema dijaloga. Slično je s glazbom koja u dokumentarcima pripovijeda skoro kao i narator. Možda se budžet dokumentaraca ne može mjeriti s Hollywoodskim filmovima, ali u njima slušamo zaista predivne note. Svejedno, dokumantraci koštaju strašno puno. Otići samo na godišnji ispraznit će kućni budžet, a kamoli dugotrajne snimanje. Stoga ovakvi filmovi traže na stotine tisuća eura.
Stoga kada završi film, nazdravite i za ekipu snimatelja koja je uspjela!
POGLEDAJTE MOJ NOVI FILM:
2 komentara
super napisano ! 100% točno
Hvala majstore!