Fotografija divljih životinja (wildlife photography)

Kratak vodič kako postati fotograf prirode, odnosno kava je to fotografija divljih životinja, odnosno wildlife photography.

Namazali ste se u ratne boje, navukli najbolje maskirnu odoru, potom navukli na sebe snajperski gillie, odnosno pretvorili se u pokretni grm. Tako zakamuflirani provlačite se kroz džunglu, močvaru ili planinu i konačno ugledali plijen. Medvjed, jelen, pa čak i lisica dobro dođe…Zadržite dah dok vam srce tuče i pumpa adrenalin po tijelu, nanišanite i … ŠKLJOC! Nastala je još jedna uspješna fotografija!

Radi se ovdje dakako o fotografiranju, a ne lovu. Danas fotografiranje divljih životinja i prirode općenito postaje sve popularnije u Hrvatskoj, a u svijetu je wildlife photography već decenijama  vrlo cijenjena grana fotografije. I u nas je sve je češći hobi snimanje fotografija umjesto tradicionalnog lova, a ta aktivnost omogućuje i boravak u prirodi. Dakako, tu je prije svega potrebno svo moguće znanje o samoj fotografiji – o zatvaračima, ekspoziciji, kompoziciji, svijetlu itd, a onda i još mnoge vještine za koji niste ni mislili da vam trebaju poput gledanja ili listanja lovačkog vjesnika i Backpacker magazinea, a i konačno će odlasci u teretana konačno imati neku svrhu.

Teški i veliki objektivi

Među fotografima životinja prednjače muškarci, iako ništa ne sputava žene. Osim možda težine opreme. Objektivi mogu dosegnuti i 5 kg, a za to trebaju isto tako teški stativi. Životinjski modeli naime najčešće ne poziraju svojevoljno pa ih treba iz daleka snimiti, a za to su potrebna povećanja. Radi se o teleobjektivima, od 300 mm pa sve do čudovišnih 600mm za koji ljudi pitaju treba li za to oružani list. Canonov veliki bijeli od 600 mm stoji preko 100 000kn! na to se još može našarafiti ekstender koji povećava za 1.4 do 2 puta.

Ne moraju bit svi objektivi tako skupi, ali za tako velika povećanja treba stvarno dobra kvaliteta optike. Također, svaka trešnja može pokvariti teško uhvaćenog jelena pa objektivi moraju biti „brzi“, tj. omogućiti veliku brzinu zatvarača (dakle, blende 2.8 ili 4.0). A brzina i kvaliteta košta i među autima, zašto ne bi i u fotosvijetu.  Kad smo već kod vozila, ponekad je u destinacija nedostupna, a opreme puno i mora se upogoniti pravi terenac! Dakle, fotografija prirode u svojem punom obliku skup je sport!

Stativ je ovdje od iznimne važnosti, jer nema te ruke koja će iznad 500 mm moći mirno uopće držati.  kralježnicu spašavaju lagani, a čvrsti materijali poput karbonskih vlakana.  Za velike objektive popularna je tzv. gimbal glava, pomoću koje se i oni najteži mogu iznimno brzo i lako pokretati u koju god stranu, doslovno s dva prsta. No, ponekad je jednostavno bolje leći i samo položiti opremu na zemlju. Za sitnije organizme poput kukaca dovoljni su makro objektivi, ali su potrebne dodatne bljeskalice, a naročito one koje se montiraju na objektiv.

Što snimati?

U tražilu fotoaparata stane sve, od leptira do medvjeda, no upravo su najprivlačnije velike karizmatične vrste kao što su orlovi, velike zvijeri pa potom sve što je šareno npr. vodomari i slične ptice. Biolozima i znanstvenicima će pak zanimljivije biti rijetke ili ugrožene vrste koje i nisu nužno estetski zanimljive poput endemskog lažipauka.

Hrvatska je izuzetno bogata vrstama, od poplavnih područja rijeka do visokih planina, začinjeno fenomenom krša. U Hrvatskoj je zabilježeno oko 24 000 vrsta, a pretpostavlja se da ih je i mnogo više. Velika većina su beskralješnjaci poput kukaca. Morskih riba ima 442 vrste, slatkovodnih oko 150, vodozemaca 20 vrsta, gmazova 41, ptica 387. Taj se broj u nekim skupinama povećava jer se otkrivaju nove vrste i za Hrvatsku i za znanost uopće. U fotografiju prirode ulazi i podvodna fotografija, no to je već druga priča.

No, da bi uopće našli životinju, a onda ju i snimili, potrebno je dobro znati gdje se ona kreće, u koje doba dana i godine. Uzaludno je čekati ispred kolonije pčelarica u ožujku kada ona počinje s gniježđenjem tek u svibnju. Treba znati da rika jelena počinje krajem kolovoza, a i onda pratiti koji točno dan. Ili da močvarne smeđe žabe poplave svega na nekoliko dana  godini! Zato svaki dobar fotograf životinja mora biti i dobar prirodoslovac, poznavati njene navike i biologiju. Na sreću postoje mnoge popularne knjige. No snimiti životinju lakše je reći nego napraviti. Ovdje nije u pitanju naša domaća mačka koja se lijeno rastegla na kauču već divlja životinja koja se boji čovjeka, tog najvećeg grabežljivca na planeti. Čaplje na primjer polijeću čim uopće primijete dvonošca. Zato treba biti lukav.

Kako se približiti životinji?

Jedna od taktika je šuljanje. Tu valja primijeniti najbolje lovačke sposobnosti, uključujući prepoznavanje tragova. Svaka vrsta ima svoj karakteristični otisak, ali opet neke su slične. Tako tragovi divlje svinje su veličinom tek nešto manji od jelena, ali se kod njih vidi još dvije točke iza traga papka – a to su zakržljali ostaci ostalih prstiju koji su kod nje nisko na nozi, dok su ono u jelena i srna visoko pa ne stvaraju utisak. Treba biti tih i kretati se prema vjetru, jer većina sisavaca imaju jako dobro razvijen osjet njuha i sluha.

Treba se i stopiti u okoliš da fotografa ne bi bio ni viđen. Zato osim niskog profila pri šuljanju, odjeća mora biti prilagođena okolišu. Za početak su dobre vojne odore, no može se i mnogo bolje. Lovačka industrija nudi široku lepezu naprednih odijela, s uzorcima ljetnog i jesenskog lišća i granja, snježne tundre ili pustinje. No, neke stvari mogu se i same izraditi. Poznati je snajperski gillie, odnosno pončo s niti jute ili nekog drugog materijala koji čovjeka pretvara u pokreni grm! Za njegovu izradi trebaju sati i sati! Na kraju, namazati lice ratnim bojama i pokriti oči nekom mrežom. Kažu da mala ptica sjenica vidi treptaj oka na dvadeset metara!

Druga varijanta je zasjeda. Rade se stalni ili privremeni zakloni u kojoj se fotograf sakrije. To može biti lovačka čeka, šator, razapeta maskirna mreža ili neka kućica. Čeka se na dobrom mjestu, gdje se obično znaju skupljati životinje. Treba procijeniti kad je najbolje svijetlo i …čekati. A to može potrajati satima, čak i danima. Čak i tad, fotografija životinja često je lutrija. Ponekad treba odlučiti – čekati na jednom mjestu i možda nikad dočekati ili aktivno tražiti, ali onda je mnogo veća šanse da će fotografa životinja opaziti i pobjeći. Zato je strašno važno poznavanje terena da bi se povećale šanse ulova.

Vještine preživljavanja

Strpljenje je često najveća odlika fotografa, a to ništa ne može pomoć osim samog sebe. U oba slučaja, potrebno je snalaziti se na terenu, hodati po klimavom i oštrom kršu, i paziti da se ne legne na poskoka, gacati po močvari i sve to s više od deset kila na sebi. Znati veslati kroz brzake i virove hirovite Drave da bi se došlo do kolonije čigri na šljunčanom otoku. Neki se čak služe i alpinističkom opremom. Ili po močvari gacati, leći u plitki mulj i snimati žličarke u hranjenju… I onda prespavati u šatoru i probuditi se sav u mrazu i inju. Kako su većina životinja najaktivnija rano ujutro, a tada je i svijetlo najbolje, zato se treba pojaviti na licu mjesta prije svitanja, a ljeti to znači dizanje prije četiri ujutro.

Integralni dio fotografije životinja je i snalaženje u prostoru i ostale izviđačke vještine. Važna je i fizička snaga i kondicija, jer kako dugo vrebati jelena u riki s cijelom opremom kroz trsku, šaš i blato. Ono što se također ne može kupiti je i sposobnost preživljavanja: odolijevanje snijegu ili žarkim danima s dodatkom komaraca u poplavnim šumama Dunava, Drave i Save. Treba naučiti i kako postupati s potencijalno opasnim životinjama, pogotovo medvjedom u planinskim krajevima Gorskog kotara i Velebita. Iznenaditi majku s medvjedićima nije baš najbolja ideja, niti ženku divlje svinje s praščićima.

Na kraju, gdje fotografirati? Česte lokacije su močvarna područja gdje se skupljaju ptice u većem broju. Njih na sreću još uvijek ima  Hrvatskoj, a dobri su i ribnjaci. Svejedno, tko je prvi put došao u Kopački rit, od svih tih popisa životinja vidi se tek tu koja čaplja ili kormoran. I tu treba detaljno isplanirati kada i gdje uložiti napor. Šume su mnogo još tvrđi orah, jer životinje su relativno rjeđe, teško ih je naći i mnoge ptice su previsoko u krošnjama. Planine su još teže, a vuka je lutrija i vidjeti, a kamoli snimiti, jer ovaj grabežljivac zauzima teritorij čak i od nekoliko stotina kilometara kvadratnih! Zato su neki projekti višegodišnji, ako ne i životni.

Možda više nego u drugim granama fotografije, važna je etika. Mnogi su već natezali žabu ili kukca da bi ga stavili željeni položaj. Ili u žaru koja pomalo prelazi u frustraciju da konačno snime neku vrstu pribjegli nedozvoljenim metodama (nećemo ih navoditi ovdje). Divlje životinje su uvijek na vrlo tankoj liniji života i smrti pa stres može biti fatalan ili oslabiti šanse. Što je nama namještavanje nekog kukca za bolji kut, to je njemu možda kritično maltretiranje od kojeg se možda nikad neće oporaviti. Vani je otkriveno nekoliko ekstremnih primjera koji uključuju lažiranje i montaže te drastično maltretiranje živih bića, a oko sokolovo konkurencije, ali i prirodoslovaca otkrit će svaku podvalu.

Gdje objaviti fotografije životinja?

Snimili ste svoju fotografiju života, remek djelo, no što s time? Možete ju objaviti u nekoj od knjiga, publikacija, kalendara, poslati na izložbe, ali nekako je danas najčešći Internet gdje se lako mogu podijeliti svoji uratci, kako u Hrvatskoj, tako i na stotine stranica u svijetu. Kod nas je samo potrebno registrirati se na specijalizirani Wild Croatia (www.wildcroatia.net) i okačiti ponosno svoj portret vuka. Tu je i sveprisutni fotozine.hr,  svakodnevna galerija naših najboljih snimaka životinja. Kruna su možda fotografski natječaji gdje osim slave možete i zaraditi koju kunu, a na najozbiljnijim i poveći džeparac ili koji dobar komad opreme. Vjerojatno je najpoznatiji BBC Wildlife Photographer of the Year, značaja kao Oskar u filmskom svijetu, no osim njega tu je još hrpa međunarodnih festivala. Možete prodavati fotografije i preko stock agencija.

Upravo su fotografi životinje i prirode proslavili američki časopis National Neographic. Amerikanci  Michael Nichols, Frans Lanting, Art Wolfe, Jim Brandenburd, Kanađanin Paul Nickeln, Nijemac Klaus Nigge, Francuz Vincent Munier, sve do susjeda iz Mađarske Bence Mátéa koji je postao poznat po svojim intimnim portretima ptica u akciji. To su samo dio slavnih fotografa. U Hrvatskoj je doajen bio pokojni Vladimir Pfeifer Tica, koji je neke mlađe kolege zvao „mladunče“. Tica je i ronio, sam konstruirao solarne punjače za baterije, fotkao u rijeci Zrmanji, što je u to vrijeme bilo nezamislivo. On je svojom neizmjernom energijom poticao i nadahnjivao ostale. Danas su još vrlo aktivni Boris Krstinić i Mario Romulić koji su i izdali monografije svaki „o svojoj močvari“, a od mlađih cijela plejada poput Krunoslava Raca ili Marka Matešića Riže, među njima i moja malenkost. Većina Hrvata nisu profesionalci, već to radi isključivo za gušt. Nekima je to i „terapija“, a poznat je kirurg Ivan Vidaković is Osijeka (sada na radu u Engleskoj) koji je stres bolnice rješavao snimajući ptice i jelene u Kopačkom ritu i okolici.

U Hrvatskoj su međutim fotografija životinja i prirode još često ne smatra kao umjetnost, štoviše kao obično klikanje na razini selfija, rođendana ili fotografija s izleta. Primjerice, naš najpoznatiji fotografski festival Rovinj Photodays ima nekoliko kategorija, uključujući akt, arhitekturu, zatim skoro potpuno komercijalnu modnu fotografiju, a sva priroda je svrstana u pejzaž, a i tu ulazi urbana tematika. Vjerojatno je problem nedostatak udruženja fotografa prirode koji bi se u Hrvatskoj koji i se borili za svoj interes. Takva su društva jaka u svijetu, a rješavaju i etičke probleme.