Dosta vam je plaže, ispijanja koktela, vrućine kamenih ulica? Ako ste u okolici Splita, Omiša, Makarske, a i dalje u Dalmaciji, skočite u svježe vode Cetine i krenite u adrenalinski doživljaj!
Kameni krš isijava vrućinu dalmatinske Zagore, a mi se „punoj ratnoj spremi“ neoprenskih odijela i zaštitnih kaciga šuljamo kroz bodljikavu i suhu vegetaciju. Preko guste, ali niske šumice dolazimo do ruba kanjona gdje se pruža spektakularna slika – odmah iza brane HE Kraljevac otvara se kanjon Cetine, naizgled duboka rana usječena u površinu zemlje, no ispada oaza u ovom suhom krajoliku.
Voda na dnu je tirkizno plava, tamo gdje se rijeka Cetina ne probija kroz blještavo-bijele brzake, slapiće, između velikih i malih stijena. A mi ćemo se sad tamo uputiti, na višesatno probijanje kroz jedan od najdivljijih predjela Hrvatske. Šum vode sve je jači, a izuzetnu strminu olakšavaju tu i tamo alpinistička užeta, no svi ti znojavi napori uskoro se isplaćuju – skok u hladne vode Cetinu donosi spas od pregrijavanja. No polako, Duje iz Adventure Dalmatia, vodič ove male grupe, daje prvo upute kako se spuštati niz zapjenjene slapiće. „Prvo duboko udahnite i onda stegnite pojas, inače nećete moći disati, a opet, vam se neće navući do glave kad skočite u vodu“.
„Pratite mene, ne skačite gdje ja ne idem, jer možda je tamo neka nevidljiva stijena pod vodom ili je prejaka struja. Kada ste u brzacima, legnite na leđa s nogama naprijed i njima se odgurivati od stijena kad na njih naletite.“ I bi tako. Visok i naočit, s kratkom smeđom bradicom, Duje smireno i sa sigurnošću utire put tako da se par punašnijih Nizozemaca, plavokosi Australac s dugim dreadovima, snažna Kanađanka, sitna Kineskinja i plavokosa Britanka brzo i bez straha uživljuju u kanjon. Velika većina ovih adrenalinskih turista su stranci, našim ljudima je čini se zanimljivije izležavati se na plaži i pijuckati pivo. Nizozemci su prije Hrvatske već odradili nekoliko kanjona na New Zelandu, dok su ostali neiskusni.
Canyoning
Canyoning je u svijetu sve popularniji oblik ekstremnih sportova te zabave. Podrazumijeva svaki način prolaska kakvog riječnog kanjona – kombinacija planinarenja, provlačenja, skakanja, penjanja, absajlinga, puzanja … sve što treba da se prođe. Najčešće su to rijeke s brzacima i mnogo stijena, prolaza, litica… U svijetu je poznat canyoning u Švicarskoj (Interlaken), Novi Zeland, Kostarika, Zion u Utahu (SAD) te još mnoge lokacije širom svijeta.
U Hrvatskoj se još može organizirano probijati kroz kanjon Badnjevice i Vražji prolaz, no Cetina je svakako najpoznatija i najbliža obali. To je jedna od naših najvećih rijeka, okosnica poljoprivrede još od antike, rijeka koja je napajala polja, a u zadnje vrijeme i izvor hidroenergije koja ju je značajno i izmijenila. Mjestimice dio Cetina sada teče u zabetoniranom tunelu, jedva vidljivom u stijeni, možda i nekoliko desetaka metara iznad dna kanjona, kojima voda teče na turbine HE Kraljevac. Bez tunela koji joj „krade“ vodu, razina bi rijeke bila viša za koji metar.
Cetina je naša najiskorištenija rijeka, gdje je i najveća akumulacija u Hrvatskoj, ona Peruča, no na sreću ostali su dijelovi kroz koje protječe biološki minimum koji održava na životu vodene organizme, a dovoljan je i za sport. Cetina opskrbljuje pitkom vodom cijeli kraj, ali i otoke. Svoju izdašnost vodom i u najljućim ljetnim mjesecima duguje svojem zaleđu, posebno bosanskim poljima koja na ogromnom području skupljaju kišu i onda se zamršenim podzemnim putovima procjeđuje sve do Cetine. Kolika je to količina vode da se zimi se huk slapa čuje i u Zadvarju.
„Prije petnaest godina smo došli na rub kanjona, tamo na drugoj strani“ pokazuje vlasnik Adventure Dalmatia Karlo Ružić čija kratka crna kosa viri iz bijele penjačke kacige. „Oduševili smo se i odlučili za canyoning, iako nismo imali opremu kao sada“. Bilo je tada uz rijeku puno škovaca, prisjeća s Karlo, koje su dio iznijeli, a dijelom ih je zarasla vegetacija. Zahvaljujući zasigurno i canyoningu, ljudi su počeli gledati Cetinu prirodnim biserom te turističkim potencijalom i čuvati ju. Danas se širom Hrvatske zna za rafting na ovoj rijeci, odnosno poskakivanje na slapićima na gumenom čamcu, a Radmanove mlinice poznate su nadaleko.
Carstvo vode
Probijamo se zapanjujućim vodenim krajolikom kao nigdje u Hrvatskoj. Tek sada je na dnu kanjona moguće doživjeti kontrast krša i vode, vrućine i svježine, masovni turizam i osjećaj posebnosti u maloj grupi gdje se svi u tren poznaju… Mjestimice je toliko usko, strmo i stjenovito da od neba ostaje samo plava pruga, a najčešće zasjenjene litice su načičkane tek pokojim kržljavim, ali okorjelim i izdržljivim grmom ili stablom.
Cetina se probija kroz kameno korito, mjestimice uz ogromne stijene koje su se tko zna kad otkotrljale dolje. Spuštamo se malo niz tobogan pa koračamo preko manjih stijena, neki gmižu, a drugi elegantno skakuću poput vodenih koza, pazeći da se ne okliznemo, da bi onda bućnuli u vodu i pustili da nas nosi struja. Mnoge stijene su fino glatke i tako različite od oštrih bridova krša, ponegdje izgledaju kao da je otvrdnuta lava rastezala i onda ohladila, stvarajući izvanredne plastične oblike.
Naravno, majstor umjetnik je majka prirode, a materijal vapnenac, odnosno voda koja je milenijima svojim vještim prstima oblikovala sve te neopisive oblike. Vrtložne struje izdubile su u stijenama male bazenčiće koje sada ljeti za niskog vodostaja jedva puni vodom. Iza jedne stijene zaranjamo u mali dublji bazen iza slapa, oni neiskusni vrište pri ulasku u prirodnu veš mašinu, gdje sve prska i gubi se granica vode i zraka.
Na trenutak čovjek izgubi osjećaj gdje je dok mu srce pumpa adrenalin, a još malo dalje, skačemo sa velike stijene u zelenu dubinu. Onda se poput gerilaca šuljamo po plićini uz glatku liticu, šljapkajući mokrom obućom po kamenju. I onda se u dubljem opet puštamo da nas polako nosi struja. „Samo mi još treba pivo“, kaže zadovoljno bucmasta, plavokosa Britanka dok pluta kao klada drveta, hvatajući sunce i odmarajući se malo od napora.
Ekstremni canyoning
Potom nas Duje vodi uzbrdo po velikim stijenama, i dok pršti voda pod nogama, kao da mami da nastavimo po njoj. Ispred nas je slap, ne možemo ga proći, jer ispred nas se ispriječila Gubavica, jedan od najviših slapova Hrvatske. No, prilikom gradnje hidroelektrane Kraljevac iskopan je uzak tunel kojim mi sada krećemo. „Hodajte po lijevoj strani, držeći se za stijene“ upozorava Duje dok osvjetljava put. Svijetlost na kraju tunela označava tek odvajanje udesno i slijepi put prema…provaliji! No, to je ujedno vidikovac na slap koji i sada ljeti tvori bijelu perjanicu dok se stropoštava u ambis. Zapravo, dva su slapa, Velika i Mala Gubavica s 40 i 7 m visine. „Zimi se slapovi spajaju i pada po 250 kubika vode“ opisuje Karlo dok čeka dio grupe za ekstremni canyoning.
Oni će ovdje skratiti put, dok ostatak grupe nastavlja još malo tunelom i onda se spušta do rijeke šumicom i nakratko vraća nazad do male Gubavice. Dok Karlo i kolega pripremaju užad za spuštanje, gledam s visine kako se sada veličine mrava bacaju s velike stijene i plivaju u podnožju slapa, doduše s sigurne udaljenosti. Koji užitak. No, neće biti adrenalina ni približno kao onima koji se sada absajlaju niz liticu, s kojih šezdesetak metara visine, a život im ovisi samo o jednom užetu i pojasu. Jedan po jedan se poput specijalaca spuštaju, odbacujući se nogama od stijene da bi nestali s pogleda negdje dolje, u bučnom riječnom grotlu. To je ekstremni canyoning, koji uključuje penjačku opremu i tehnike.
Ljudski žamor i pljuskanje sada se razlijevaju po kanjonu, natječući se sa hukom slapa. Na tren su ljudi zagospodarili krajolik, baš kao što podnevno sunce iznad naših glava sada obasjava cijeli kanjon, što traje vrlo kratko. Već pol sata kasnije, sjena i prirodni zvukovi će natrag zagospodariti i takav ciklus traje cijelo ljeto. Canyoning je samo jedna od aktivnosti koja će odvući turista od plaže i kafića u južnoj Dalmaciji. Može se veslati morskim kajakom po modrom Jadranu oko Hvara, Visa i Dubrovnika, juriti planinskim biciklom po Mosoru i uz Cetinu, slobodno se penjati oko Omiša i Brela, otići na mirniji kanu safari po Cetini ili Vrljici ili adrenalinsko poskakivanje na rafting čamcu po slapovima Cetine…
Dan ranije spustili smo se u grotlo Modrog jezera kod Imotskog, gdje se u mjesečevom krajoliku ugnijezdilo duboko jezerce. Tu smo napuhali daske za veslanje (standup paddle) veslali po jezeru i odgurivali po površini jezera. Ovakve avanture vrlo su popularne u svijetu, i predstavljaju diversifikaciju turističke ponude, odmak od turizma plaža-sunce. Još kad se more nije ni pošteno zagrijalo, u lipnju već počinje sezona i navala gostiju u zaleđu mora.
Mala Gubavica
Ovdje je kanjon posebno stisnuo rijeku, a čovjek se osjeća kao kamenčić u odnosu stijene koje su se natiskale po dnu kanjona, preusmjeravajući vodu u mlazovima kao u fliperu. Odmaramo se na povišenoj stijeni prije zadnjeg napora, obilaska tog uskog, zapjenjenog grla. Slijedi veranje po stijenama, s lijeve strane kanjona, uz provaliju gdje pobješnjela Cetina kroz brzake i slapove svladava nekoliko metara pada. Poto se spuštamo i opet zaranjamo, posljednji put, u predivno zeleno protočno jezero.
Uživamo na suncu u zadnjim metrima ove predivne rijeke, koja nas malo pomalo nosi dok plutamo kao brodolomci. Sa lijeve strane se niz liticu slijeva mali,ali visok slapić, oproštaj za današnju avanturu. Prošli smo kojih 2300 metara puzanja, plivanja skakutanja, bacanja i sveg drugog oblika kretanja po kanjonu, prevalili 73 m metra visinske razlike, odvrtili nepoznate količine adrenalna u krvi i život ugodili za sada neidentificiranom dozom zadovoljštine i osvježenja u vrućem danu. Prolazimo kroz vrtove i voćnjake zadnje terase Cetine gdje se crvene sočni plodovi trešnje.
Rijeka je ovdje već mnogo toplija i šira, zaokreće smjer i hita prema Omišu, čekajući na rafting čamce i kanue…
Leave a reply