U potrazi za legendarnim stablom nacionalnog parka Masoala, u zabačenim dijelovima Madagaskara.
Bijeli stupovi pare dizali su se u zoru usporeno iz tamno zelene šume, miješajući se međusobno da bi se spojili na kraju s gustim sivim oblacima, tako teškim da su se već prva niska brda gubila pod njima. Slika zapanjujuća, praiskonska, ono malo drveća ispod magle pružalo je dojam golemosti i zapanjujuće bujnosti, s fino izrađenim ogrtačem od lišća, epifita i lijana što su visjeli s njih. To je onaj pravi, divlji Madagaskar.
“Nije to ništa, tek ćeš vidjeti pravu šumu” urlao je moj kolega Augustin, natječući se s vjetrom, kišicom i brujanjem glisera kojim jurimo uz obalu. Doista, područje našeg istraživanja u obalnoj šumi predstavlja samo mali dio parka Masoala, i to onaj nizinski, no ja sad krećem daleko u unutrašnjost, u planine koje se penju strmo i do 1000 metara visine. Cilj nam je naći jednu vrsti drveta, navodno otkriveno ovdje 1996. godine. Da bi došli do njega moramo prvo doći morskim putem do sela Ambanzana, pa zatim krenuti rijekom u brda.
Selo se počelo nazirati kad smo ušli u prostranu uvalu s finim i sjajnim pijeskom, na nizini između brda gdje se u ocean ulijeva velika rijeka. Iako su prve kuće na plaži, glavnina naselja je malo povučena podalje od nje. Odmah se vidjelo da je to veliko selo, s velikom središnjom ulicom. Osim nekoliko njih s limenim krovovima, većina drvenih koliba još s tradicionalnim pokrivačima od palminog lišća i dakako drvenim zidovima. Putem smo iz sela, prateći začuđenim pogledima seljana, zašli do one široke i trome rijeke, smeđe od zadnjih kiša.
Pratite me na Instagramu, Facebooku i Youtube kanalu
Otisnuli smo se odande pirogom izdubljenom iz jednog velikog komada drveta. Zajedno s nama još se je nekoliko takvih lakuna s natovarenim mačetama i ostalim oruđem. Navečer će se svi oni vraćati prepuni šarenih plodova, lišća i gomolja natrag. Nije se teško uvjeriti da život ovdje nije lak, no bilo je tu nekog spokojstva u meni dok sam gledao te scene, ljude okružene džunglom čiji je glavni interes preživljavanje. Niti spoznaja da su upravo oni krivci za nestanak šume nije u tom trenutku umanjivala. U daljini je džungla i dalje nestajala u oblacima, no niže padine bile su lišene zelenog pokrivača, umjesto njih su carevali nasadi ili jednostavno šikara. Gdjekoja koliba virila bi iz tog svijetlozelenog tavy pejzaža, dovoljno različitog od tamne šume. Tiho smo veslali po slaboj kišici koja danas skoro da i nije prestajala, a antropomorfan pejzaž nije završavao. “Tako ide još dosta uzvodno”, otkriva Augustin.
Pročitajte članak o Madagaskaru
Nakon više od sata veslanja, brzaci su postali previše jaki da bi ih se svladalo čamcem pa put nastavljamo pješice. Prvo lagano uz rijeku, a onda po dobro utabanim stazama uz brdo. “Bola tsara”, pozdravljao sam tipičnim pozdravom prolazeće seljake po plantažama i malim terasastim rižinim poljima koji su se čudili mojoj pojavi, ali spremno isto odgovarali. Naposljetku mi se pred očima ukazala i planina , u daljini se na njoj rušio slap; mora biti ogroman kako bliješti na zelenoj podlozi. Zastali smo tek da predahnemo kod zadnje farme s dvije kolibice.
Naručali smo se na brzinu i konačno ušli u gustu šumu. Idućih dva sata hoda, strašna strmina gotovo da nije prestajala, moja kušnja tek sada počinje. Proklizavao sam natopljenim i skliskim tlom, spašavajući se samo gustim drvećem i grmljem. Na pola puta i mnogo metara nad morem ušli smo u oblak i više nismo izlazili iz njega, fine kapljice posvuda oko mene postale su stalan suputnik. Promijenila se i sama šuma, lišajevi i mahovine potpuno su prekrivali debla i grane, stršeći poput velikog dlakavog kaputa. Došlo je još nešto, puno njih. Samo lagan osjet svrbeži je otkrivao pijavice, male, ali zato mnogobrojne. Čarape su već dobivale crvene mrlje, dok su se s golih nogu u sandalama mojih malagaških kolega cijedili crveni potočići.
“Eno je!” čuo sam Augustina kako me zove u magli dosta kasnije. Razočarao sam se u prvi trenutak dok sam ga vidio nagnutog nad taktzanijom. Očekivao sam možda gigantsko drvo sa sjajnim plodovima, no to je bilo samo malo i krhko stabalce sasušenih visećih sjemenki. Ipak, ugledavši zadovoljstvo na usnama mog vodiča-kolege bilo mi je puno toga jasnije. Ovo stablo je „otac“ svom ostalom drveću, simbol šume Masoale i cijelog Madagaskara, šume koja nestaje zajedno sa svojim neobičnim ukućanima.
Leave a reply