Kupanje u tirkizno bistrom moru uz pješčane plaže i koraljne grebene, uživanje u najboljoj kuhinji Indijskog oceana te miroljubivi splet kultura: Mauricijus je godišnji odmor snova mnogih Evropljana, Amerikanaca i ostalih turista širom svijeta.
Godišnji odmor na tropskim odredištima san je mnogih. Pješčane plaže sa šuštećim kokosovim palmama koje zalijevaju valovi tirkiznog toplog mora i u naše globalno doba je idealni odmor. Oni malobrojni sretnici koji su uspjeli nagraditi oči i dušu tim krajolicima uskoro bi upoznali i drugu stranu priče. Nebeske cijne, kriminal, terorizam i siromaštvo koje guši lokalno stanovništvo te tropske bolesti tamna je slika turizma.
Postoji jedan otok u Indijskom oceanu gdje čovjek iz opravdanih razloga ne misli o tome. Cijene su prihvatljive za dobar dio stanovništva. Na ionako miroljbivom otoku policija diskretno pazi na sigurnost turista. Ljudi su dovoljni situirani da ne misle na pljačku. I najljepše od svega – nema malarije i ostalih bolesti. Na ovom otoku najveći problem može biti da vam padne kokos na glavu!
Pješčane plaže
Gusti oblaci su se razgrnuli i sunce je obasjalo obalu Trou aux Biche, oživjevši ju kao čarobnim štapićem svojim dodirom. Predivna i skoro kilometar dugačka plaža je zabljesnula, a do tada sivo i beživotno more postalo intenzivno tirkizno, mliječno bijelo dno se naziralo kroz njega. Ovakva tropska scena ne može ostaviti ravnodušnima nekog tek pridošlog iz Amerike i Evrope, a takve plaže gotovo potpuno opasuju Mauricijus.
Dok stojim u divnoj toploj vodi, primjećujem da se mirna površina mora kojih dvije stotine metara od obale pretvara u zapjenjenu snježno bijelu crtu. Kada bolje pogledah, shvatio sam da su to veliki i pobješnjeli valovi koji se razbijaju na nevidljivu prepreku. To je još jedna od draži ovog otoka, koraljni greben. Geografska karta naime otkriva da postoji gotovo neprekinuti bijeli prsten oko kopna.
Mauricijus je otok u Indijskom oceanu, dugačak svega 58 km i širok oko 47 km. Zajedno s Réunionom i Sejšelima čine Maskarensko otočje, usidreno na zapadnom rubu najmanjeg oceana na svijetu, udaljenom od istočne obale Afrike 1000 km kilometara.
Hoteli na plaži
Pješčane plaže i tirkizno more postale su prepoznatljive ikone Mauricijusa, dobro poznate širom svijeta trudom agilnih turističkih promotora. Privučen njima sam došetao tog jutra preko plaže u Trou aux Biche do nekoliko luksuznih hotela. Već je kasno prijepodne i ugodne ležaljke trpe teret brojnih turista, ponajprije onih starijih. Ležerno čitaju ili se samo lijeno izležavaju pijuckajući koktele, opuštajući se od vreve modernog života zapadne civilizacije ili se odmarajući u zasluženoj mirovini. Mlađih turista nema toliko, prevladavaju stariji parovi ili obitelji s mlađom djecom. Oko njih se budno motaju konobari, dok čistaći upravo češljaju pijesak tako da sve bude po volji gostiju.
Dok su Sejšeli poznati po ekskluzivnom turizmu, a Réunion po svojim vulkanima, Mauricijus je nešto manje razvijen i najmanje skup od svojih susjeda. Ipak, da bih se uvjerio da je i tu bilo snažnog turističkog razvitka, uputih se do Grand Baie, duboke uvale na samom sjeveroistočnom kutu otoka. Negdašnje tiho ribarsko selo na dnu zaljeva je u dva desetljeća buknulo u turističku prijestolnicu Mauricijusa, šireći se na obje strane zaljeva sve do otvorenog mora. Luksuzni hoteli i vile su nicali poput kumulusa nakon podnevnog pljuska na tropskom suncu. Kralj među njima je Royal Palm Hotel sa pet zvjezdica, poznat po tome što najbogatiji gosti ondje stižu s helikopterima, a zatim im je na usluzi svaki oblik luksuza. Sve to samo jedva 2000 $ za noć, doručak naravno uključen.
Tu je i tek nešto manje skup Merville, a slijedi zatim niz sve jeftinijih hotela da bi na donjem kraju ljestvice bili apartmani od svega 10 $ za noć. O razmjerima turizma svjedoči cijela flota skupih jahti i katamarana, usidrena u zaljevu van domašaja velikih oceanskih valova. Uz obalu konačno je sva sila restorana i noćnih klubova, mjenjačnica, suvenirnica i sve ostalo potrebno za dostojan odmor.
«Ovdje dolazim već deset godina» priča mi na stepenicama jednog od brojnih apartmana srednjovječni gost iz Južnoafričke Republike. «Osim što je prelijepo, tu je i sigurno, za razliku od naše zemlje», dodaje s trunkom zebnje na jakom južnjačkom naglasku njegova supruga. Istina, skoro na svakoj laži su nenametljivi čuvari reda, a ljubaznih policajaca ima gotovo neprimjetno na svakom kutku prometne ulice središta mjesta.
Zabava
U Grand Baie me je zatekla subotnja večer, doba nespavanja i zabave. Glazba pršti odasvuda, od zapadne do one tradicionalne iz brojnih noćnih barova ili elegantnih terasa hotela s živim izvođačima. Iznenadih se da turista nema mnogo na ulicama kao u dalmatinskim mjestima po ljeti, više su ovdje koncentrirani pod krovom. Sve počinje dakako dobrom večerom, jer dobra hrana je jedan od kamena temeljaca ponude Mauricijusa, kako mnogi kažu najbolji zalogaj na cijelom Indijskom oceanu. Osnova tog aduta je raznovrsnost, uz naravno kvalitetu. Općenito vrlo začinjena, bazirana je na indijskoj kuhinji s dominantnim karijem, ali i kineskoj te jedinstvenom domaćem proizvodu- kreolskoj kuhinji. Kušao sam u jednom od manjih restorančića govedinu s kreolskim umakom od rajčice, karija i još nepoznatih začina, s nezaobilaznom rižom. Egzotičnost plaža mi se bojama i okusima preslikala na tanjur. Posebno su na Mauricijusu cijenjeni plodovi mora i riba.
Nakon burno provedene noći te zasluženog odmora dugo u prijepodne, imaju mladi i svi koji se tako osjećaju, itekako opcija za upotpuniti vrijeme. Maštoviti poduzetnici će se dobro potruditi da zaintrigraju potencijalne mušterije svojom ponudom, a ona je zaista bogata. Gledam u jedan od brojnih promidžbenih letaka, mogu ovdje hodati po morskom dnu, voziti se u polu-podmornicama, surfati, ići na pecanje velikih riba, krstariti jahtama, a to je samo dio ponude.
Carstvo šećerne trske
Dakako da je svako turističko odredište puno više od pogleda s ležaljke pod palmama, a koje u većini tropskih odredišta ostaje neotkriveno, naročito u onim siromašnim. Ovdje se nasuprot tome potiče istraživanje unutrašnjosti gdje postoji mnogo zanimljivih atrakcija, ali između njih se može nazrijeti i svakidašnji život otoka.
Tako sam i ja s krenuo jedne rumene zore s unajmljenim vozilom. Dok sam ja još drjemovno zavalio u sjedalu, prijatelj se privikavao vožnji na lijevoj strani ceste, ostavštini britanskih vladara. Ipak, utješila ga je izvrsna cesta, a takva će ostati i cijelim putem, Štoviše, postoji prava autocesta što siječe otok dijagonalno do međunarodnog aerodroma.
Kako je dan otkrivao krajolik, mamila me je sve više zelenilom odjevena planina koja mi je do tada sve vrijeme zaokupljala pažnju svojom dominantnošću s cijele sjeverne obale. Kako sam joj se približavao, tako sam sve više ostao oduševljen njenom monolitnošću i strminom. Ova je najveća, no nižih, ali ne manje impozantnih se može naći posvuda po Mauricijusu, često na samom rubu mora, uzdižući se kao goleme katedrale. To je klasičan izgled jednog vulkanskog otoka, a Mauricijus je u cijelosti takav. Lava je srećom zadnji put istjecala prije nekoliko stotina tisuća godina pa nema straha od vožnje pod planinom. Ona doseže preko 700 metara, uzrokujući dizanje vlažnog oceanskog zraka, njegovo hlađenje i zatim kondenziranje. Tako 5000 mm padalina godišnje, pet puta više nego u Zagrfebu, nije nikakva rijetkost.
Nakon konurbacije najvećih gradova otoka Port Louise, Qautre Bornes i Curepipe, cesta se počela lagano penjati s obale na visoravan u unutrašnjosti. Krajolik je postao jednoličan; zeleni tepih bilja u podnožju gora se prostirao u nedogled. Tepih nepreglednih plantaža šećerne trske, glavnog izvoznog aduta Mauricijusa. Gotovo 90% obradivog zemljišta je pod trskom, što doprinosi 25% izvoza. Dugo je ona bila glavna ekonomska aktivnost otoka, no od nezavisnosti je Mauricijus ekonomski razvijao industriju te financije, uz tradicionalnu poljoprivredu i ribarstvo. U 80-im godinama 20. stoljeća se naglo razvila snažna tekstilna industrija, a u zadnje vrijeme dakako turizam. Bruto nacionalni dohodak je stalno rastao 5-6 % godišnje, a danas dostiže 10 400 $ po glavi stanovnika.
Prvenstveno zbog trske te ostalih plantažnih kultura, prvobitna vegetacija je gotovo nestala pa preostaje samo nešto šuma na jugoistoku. Mauricijus tako podsjeća na veliki park s tropskom bujnošću raznolikih i velikih cvjetova koji brižljivo krase dobar dio zemlje.
Suživot hindusa, muslimana i kršćana
Današnji potpuno antropomorfni izgled otoka upućuje na dugotrajnu naseljenost, no u stvari je ona kratkog vijeka. Sve do 17. stoljeća je otok bio nenaseljen.
Našao sam se jednog sunčanog dana u mirnom zaljevu na istoku otoka, strmo brdo se uzdizalo iznad mangrova u moru. Baš ovdje je 1598. pristao nizozemski admiral Wybrand Van Warwyck, čin koji je značio početak kolonizacije otoke. Prije toga su na otok pristajali samo povremeni arapski moreplovci te prvim Evropljanin, Portugalac Pereira, no bez pokušaja osvajanja. Nizozemci su promijenili portugalski naziv Maskarenskih otočja u Mauricijus, u slavu njihova princa Maurice-a. Oni su na otok unijeli šećernu trsku i domaće životinje. Njih su naslijedili 1715. na sto godina Francuzi, značajno ga naselivši i sagradivši, a mnoge građevine iz tog doba su još i danas tu. Napoleonovskim ratovima su otok zaradili Englezi, vrativši mu staro ime Mauricijus. Sačuvali su stare običaje, zakone i tradiciju francuskih kolonizatora, ali ukinuli ropstvo. Otok je cvao izvozom šećera, ponajviše u Englesku. Bio je nenametljiv dio Britanskog imperija do 12. ožujka 1969. kada ga je tadašnji premijer Seewoosagur Ramgoolam mirnim putem proglasio nezavisnim.
Ukidanje ropstva je imalo vrlo značajne posljedice i radikalno promijenilo sliku otoka. Umjesto afričkih robova trebalo je za plantaže naći novu radnu snagu. To se postiglo s Indijcima, a u manjem broju su pristigli za njima i kineski trgovci. O razmjeru novog ljudskog vala svjedoči porast stanovništva od 100 000 na 300 000 u samo 20 godina. Danas Mauricijus ima oko 1.2 milijuna stanovnika, više od polovice Hindusa, zatim oko 180 000 muslimana, 30 000 Kineza, ostatak su Kreoli. Potomci evropskih kolonizatora čine svega 2%.
Taj povijesni splet rasa se vrlo dobro vidi na ulicama glavnog grada Port Louisa. U sjeni raskošnih staklenih zgrada i onih kolonijalnih od kamena, urednih parkova i trgova vlada vreva užurbanog grada. Prije svega na živopisnoj tržnici gdje se može naći svakojakog tropskog voća i povrća. Odmah se po licima ljudi i natpisima na prodavaonicama zapaža snažan indijski utjecaj. Pored hinduskih vjerskih simbola, u miru prolaze muslimani čiji je centar raskošna džamija Jumma, uz male kineske trgovine natrpane robom. Slikovitost naroda se posebno očitava po restoranima, onim bogatim, kao i za brzu hranu. Vjerska i nacionalna raznolikost se očitava i u jeziku, tako je službeni engleski i francuski, no na ulicama se priča još kreolski, zatim bojpuri i hindu, te rjeđe urdu, tamilski, marati, telugu i mandarinski.
Jezičnu kompleksnost najbolje oslikava uzrečica da stanovnici Mauricijusa na okupljanju raspravljaju na kreolskom, dogovore se na engleskom da bi razgovarali s vlastima na francuskom. Kreolski je jezik potomaka negdašnjih crnih robova, sprega francuskog i afričkih jezika raširen po otocima Indijskog oceana gdje još žive ljudi tamne boje kože. Iako na Mauricijusu ne najbrojnije, crno stanovništvo je svojom kulturom snažno prisutno, naročito van većih gradova. To su vitki i visoki ljudi, ljubazni i otvorenog duha. Bijah pozvan u jedan kreolski dom siromašnog dijela Grand Baie-a, u izvana neuglednu, ali iznutra uredno namještenu kuću. Topla atmosfera izvirala je posvuda iz velike obitelji koja me je ugostila, osjetih se kao kod vlastite kuće.
GEOGRAFSKI INFO
Površina: 1860 km2
Stanovništvo: 1,2 milijuna
Religija: hinduizam, kršćanstvo i islam
Temperatura: 27-33°C (ljeto južne polutke), 17-25°C (zima južne polutke)
Valuta: mauricijski rupij (rupi kao indijski rupij op.a.)
Glavni grad: Port Louise
Leave a reply