Imao sam priliku roniti u Plitvičkim jezerima, naravno uz ekskluzivnu dozvolu NP Plitvička jezera i uz najveću mnoguću brigu da sene pšteti obaj krhki ekosustav.
Zavapio sam na onaj osjećaj kad ti hladna voda ulazi iza leđa u hladni neopren. Ali kakva voda, ona UNESCO-va, odnosno jednog od najpoznatijih nacionalnih parkova na svijetu – Plitvičkih jezera. Ukazala mi se jedinstvena šansa da istražim podvodni svijet ovog dragulja Hrvatske. Gotovo milijun ljudi posjeti godišnje 16 velikih jezera još više malih te na stotine slapova, ali taj milijun može mu se diviti samo iznad površine. Ali sigurno da bi dobar dio htio zaviriti ispod refleksije i pridružiti se ribama koje ih gledaju uz staze…
Pričekao sam koju sekundu da prođe ledeni šok i onda navukao masku, ispustio zrak iz jacketa (regulator plovnosti, dio ronilačkog odijela, pr.a.) te se uskoro našao u srcu jezera Galovca. Lagano grabim perajama kroz plavetnilo, ali ne ono jadransko modro već više tropsko, tirkizno. Spuštam se pomalo prema dnu gdje me je dočekala prava livada! Doduše, umjesto trave rastu vodene biljke, nepomične na dnu jezera dubokog i do 24 metara. Tek zamah perajama malo leluja njihove elastične stabljike koje u mirnoj vodi ne trebaju potporu kao biljke na kopnu. Vidim sasvim jasno kolege ronioce koji su već podalje odmakli, voda je toliko bistra!
Kao Alisa u zemlju čudesa, došao sam u čarobni, neočekivani svijet. Nailazim na drvo, opruženo na dnu. Davno je ostalo bez skoro svih osim onih najvećih grana, njegova blijeda mumija nijemo leži tko zna koliko vremena. Malo dalje još je jedno, ali je u smrtnom grču ostalo nekako zabodeno u dno, nahereno. Obilazim ga kao olupinu broda, plašeći ribice uz njega. Sam vršak tog negdašnjeg giganta sada strši u zrak, zarobljavajući nešto malo tla i stvarajući podlogu za život biljkama i tek sad mi je jasno kako busen trave naizgled raste nasred jezera!
Roneći uz dno, prilazim sve više suprotnoj strani jezera, a dubina se smanjuje. Nazirem iznad površine zelenilo drveća, nadvijenog iznad vode. Dno se mijenja, umjesto jednolične podvodne tratine sada je to džumbus otpalog lišća, granja i ostalog prirodnog otpada.
Vani smo, na toplom ličkom suncu. I dok se grijemo od doslovno ledene izvorske vode, posjetioci se čude našoj pojavi i svoje kamere uperuju prema nama. Došlo je i mojih pet minuta slave! Srećom, tu je nadzornik Slavko Vuković koji svojom oker (kaki) odorom dokazuje da smo ovdje službeno. Dakako, ronjenje je ovdje zabranjeno, kao i kupanje. „Poslije rata su ronioci provjeravali ima li mina, a nedavno je jedan snimatelj radio film“ otkriva Slavko. Zapravo, dozvoljeno je samo hodanje po stazama, a za sve ostale aktivnosti trebaju posebne dozvole i naravno dobar razlog. Spremamo boce i ronilačku opremu pa ih teglimo gore u vozilo na cesti, ali ostajemo u neoprenu. Vraćamo se na stazu i nastavljamo se gegati prema Kozjaku uz nekoliko manjih jezera. Ljetna je gužva na uskim drvenim stazama usred vode, ali ljudi nam se sklanjaju, pomalo začuđeni našom pojavom. Shvaćaju što radimo, vjerujem dobar dio njih je ljubomoran jer bi se na žarkom podnevnom suncu rado okupali, a ne smiju prst gurnuti u vodu.
Uranjamo opet u jedno od manjih i plitkih jezera između Galovca i Kozjaka. Plitvice me opet iznenađuju – dno je sada pustinjsko, blagih, ali potpuno golih podvodnih brdašaca. Izgleda kao čvrsta, blijedo tirkizna stijena, ali je zapravo vrlo dubok mulj koji bi mogao mjestimice progutati čovjeka. Izbliza izgleda kao da je pao rastresit, suh snijeg. Kako je voda ovdje ledena, ne bih se i začudio da se stvarno na dnu stvorio zimski ogrtač, ali dakako nije. Ovaj jednoličan, monokromatski krajolik poremećuju tek kosturi stabala. Obloženi su tom istom tvari kao na dnu. To je sedra. Ta naoko nezanimljiva korica zapravo je nusproizvod veličanstvenog spektakla prirode ovdje na Plitvičkim jezerima.
Sedra je rezultat složenog procesa pretakanja čvrstog kamena u mnogo mekaniju i porozniju stijenu zvanu sedru. Kišnica obogaćena ugljikovim dioksidom (iz humusa) cijedi se u podzemlje i otapa polako u podzemlju vapnenačke stijene. Otud bogatstvo špilja i ostalih podzemnih objekata našeg krša. Takva tvrda voda izlaskom na svijetlo dana, najčešće na nekom krškom vrelu, ponovno oživljava taj vapnenac. Kako se to najviše dešava na mjestima prskanja (miješanja vode sa zrakom), nastaju barijere preko kojih se prelijevaju slapovi. U tom završnom činu važnu ulogu imaju mahovine koje i same postaju dio stijene, otud i šupljikavost te laganost.
Ronim prema slapiću koji se obrušava s jezera iznad. Ovdje pustinjski ugođaj pomalo prelazi u onaj življi, s vodenim biljem, ali i akcijom. Slapić probija površinu vode poput mjehuraste slavine, samo izvrnuto. Oko zapjenjenog klina skupljaju se pijori, ribe veličine moje šake i gutaju mjehuriće zraka tražeći kisik. Tek malo dalje motaju se mnogo veće pastrve, također profitirajući uz slapove iz istog razloga. Ribiči bi se pomamili, ali ove plemenite ribe plivaju mi gotovo pred nosom, nenavikle na ljudska stvorenja u ovom mediju!!
U povratku, za trenutak sam se smrznuo – zmija ribarica mi je na putu. Paluca jezikom, i ona u čuđenju što se to stvorilo pred njom. No ostala je i dalje u zasjedi na dnu, izvrsno kamuflirana svojim tamnosmeđim šarama. Strpljivo čeka neku ribicu i onda se eksplozivna odapinje za njom. No, zbog mene joj propada prilika pa polako klizi po dnu prema novoj lokaciji i to preko moje noge! Klizim i ja dalje po površini te nailazim na novog stanara. Riječni rak u sedrenoj je kamuflaži i jedva ga razaznajem dok me oprezno promatra. Ova vrsta živi samo u najčišćoj vodi, a to je dobar znak zdravlja jezera. I dok se većina stanara koliko toliko ipak kloni ljudi, klenovi im prilaze. Dobro to turisti vide na određenim postajama, skupe se kao golubovi i čekaju kruh ili sličan zalogaj.
Opet hodamo na stazi, idemo niže prema Prštavcima da istražim same slapove. Ali, pretekli su me neki Česi ili Poljaci. Ušli su u kupaćim gaćama pod slap i veselo se tuširaju! Slavko se odmah grabi zviždaljke i autoritativno, ali pristojno ih dovodi u red. Ne samo što tako nešto nije dozvoljeno strogim pravilima parka, već i da se ne oštećuje sedra. Jer ta je čarobna tvar vrlo krhka, pogotovo kada raste. Gaženje po mahovinama direktno sprečava proces nastanka sedre. Zato ulazim s mekanim neoprenskim šlapama najvećom mogućom pažnjom, kao na jajima. Zamačem iza ugla de me se ne vidi (da drugi ne dobiju želju za sličnim pohodom) i ulazim u najgori pljusak, usred vedrog neba. Kapi se obrušavaju s visine od 20 metara i udaraju me po glavi pa navukoh neoprensku kapuljaču. Da nije nešto zelenila i modrine neba, nalazio bih se u isključivo mokrom crvenom svijetu sedre. Ne mogu uopće odrediti otkud sve voda pršti, slijeva se, klokoče, šušti, kanalizira, razlijeva…mokar sam sa svih strana!
Ukrcali smo se potom na brod i preko Kozjaka došli do Donjih jezera. Pola njih već je u sjeni dubokog kanjona. Geologija je malo drukčije oblikovala zadnjih nekoliko jezera: dok se u Gornjim jezerima voda prilagodila tj. razlila po čvršćim dolomitima, ovdje je ona probila put kroz lakše topljivu vapnenačku stijenu. I zato kanjon s vidikovca izgleda kao ogroman kameni zid od pedeset metara, a ovdje iz vode djeluje još mnogo, mnogo viši! Štoviše, nastavlja se i u dubinu, ne mogu ga roneći na dah više pratiti do dna koje ovdje može dosegnuti i 18 metara. Kolega ronilac Božo također pokušava, ali ni on ne uspijeva vidjeti dno, i sam postajući mrlja u mutnom tirkizu.
Dolaskom na Plitvička jezera, imao sam posebnu želju – zaroniti uz potopljenu barijeru na jezeru Kozjak. Zato smo od uprave nacionalnog parka ekskluzivno za nas ronioce dobili električni bijeli brod koji nas je odvezao negdje na pola jezera, zapravo bliže donjim jezerima. Ta stara barijera se sada jedva vidi, četiri metra ispod površine, no nekada je morala biti ogromna i dijeliti Kozjak na dva dijela. Brži rast nizvodne barijere potopio ju je međutim kroz godine i sada je samo nejasna sjena koju jedva tko zamjećuje. Skočili smo s broda i našli se u mliječnom tirkizu, obala je bila daleko od mene. Plivao sam sve dok nisam uočio svijetlu prugu i onda zaronio. Evo barijere, kao ogromne planine koja se diže iz nedokučive dubine. Litice su joj vrlo strme, bijele od nataloženog sedrenog mulja. Gore, gdje još sunce dopire raste nešto kržljavih mahovina i ostalih biljaka, no dublje je to monolitna, izbrazdana i bradavičasta površina. Spuštamo se sve niže, postaje mračnije, ali barijera ne nestaje. Teško je pojmiti koliko je velika, čini se kao da je Everest, iako mi razum govori da dubina Kozjaka ne prelazi pedesetak metara.
I za sam kraj, ostaje nam rijeka Korana. Otišli smo na Ulaz 1 s kojeg se pruža onaj klasični pogled na slap Plitvice i Sastavke – posljednje slapove jezera. No umjesto da siđemo do kraja staze s ostalim turistima, skrenuli smo negdje na pola puta u šumicu i preko malih potočića, zašli na mahovinom zarasle mokre stepenice. Brzo smo se našli u grotlu Sastavaka! Voda šprica na sve strane, a između njih su bazenčići plitke vode. Negdje se voda slijeva u finom filmu preko sedrene brade, a drugdje obrušava svom silinom. U uskom procjepu između dva jezerca skoro gazim na čak tri zmije ribarice. Glavu su gurnule u vodu i naplaćuju cestarinu neopreznim ribama. Mogao bih satima istraživati svaki kutak i pukotinu Sastavaka…
No, to je tek početak, ovdje, u možda najljepšem izvoru jedne rijeke na svijetu, nastaje Korana. I mi ćemo opremljeni neoprenima, perajama, maskom i disalicom spustiti se sve do njenog izlaza iz parka! I kad čovjek očekuje ogromnu rijeku koja istječe iz tih silnih jezera, u prvim metrima Korana je zapravo slabašni potočić (doduše sada ljeti). Ni za plivati nije, niti za hodati. Štoviše, duboko propadam u žitki sedreni pijesak i s mukom se izvlačim. Također, stijene usred toka i pješčani otočići s gustim biljem dodatno otežavaju prolaz. Zadihao sam se već od prvih stotinjak metara. Primjećujem ostatke drvenih staza koje su nekad ovdje vodile turiste, no od rata tu rijetki zalaze. Štoviše, uskoro nailazimo na veliki slap oko kojeg vode s lijeve strane prave metalne spiralne stepenice. Istina, zahrđale su i potrgane, nedostaju cijeli dijelovi, ali kao alpinistički pingvini ih zaobilazimo. Skačemo potom u jezerce i dolazimo sasvim ispod slapa. Zaranjam na dah, u uzavrelu veš mašinu zraka i vode, nastojeći da me ne zahvati neman slapa i odvuče u dubinu svojim mjehurastim rukama.
Nastavljamo dalje, a odavde je Korana ipak šira tako da laganim zamasima peraja lako napredujemo. Tok se sada malo izravnao, a pogled na litice zaklanja trska i ostalo močvarno bilje. Kao da sam u dunavcima Kopačkog rita ili rukavcima doline Neretve, jedino što je voda bistra, a ne mutna! Sada je i mnogo toplija nego u Galovcu i plivanje postaje pravi užitak! Zaboravljam na tisuće ljudi samo nekoliko stotina metara uzvodno, kao i silne aute koji se spuštaju magistralom do mosta. Oko mene je samo žubor vode, cvrkut ptica i šuštanje lišća! Kao da otkrivam nepoznate predjele Afrike, Južne Amerike, Azije, a ne male Hrvatske… I ne znam koliko bi to sanjarenje trajalo da se preda mnom nije promijenio krajolik, odnosno promijenilo mjerilo. Odjednom se ispred mene stvorio ogroman slap, ali i otvorio pogled na litice iznad, te na dugački kanjon ispod. Na desnoj strani primjećujem veliko oko u stijeni, špilju Golubinjaču. Silazak niz slap nije nimalo lak, ali uspijevamo.
Dolina je sad prostranija, ali svejedno divlja. Skoro preostalu polovicu tog dana probijali smo se kroz Koranu, udaljenost koju se autom na magistrali prijeđe u pet minuta! Plivali bi u mirnoj vodi s pastrvama, pa se spustili kroz glatku stijenu prirodnog tobogana, tražili pravi put na račvanjima, ronili ispod sedrenih svodova na površini vode, pa opet plivali duge dionice. Jedan trenutak bi skočili s velikog slapa i ronili po bazenima, a već drugi se s mukom probijali kroz džunglu i živi mulj… a onda se malo opustili i onako nepokretni postali dio sedre…
I kad smo već zaboravili na ljude, našli smo njihove tragove. Uska utabana staza pored rijeke vodila je od jednog slapa, očito je da netko ovdje dolazi. No još se nešto drastično promijenilo: nestaje vode. Nekoliko dionica smo prehodali, mučili se između dva bazenčića, a onda je Korana do kraja presušila! Tlo je postale previše porozno, sva ona silina, buka, mjehurići, ribe, sada je samo uspomena mokrog ronilačkog odijela…
Izložba podvodnih fotografija Plitvičkih jezera Gorana Šafareka postavljena je u prostorijama nacionalnog parka povodom 60 godina od osnivanja i 30 godina od upisa na UNESCO-vu Listu svjetske kulturne i prirodne baštine
Leave a reply