Šri Lanka
EKSPEDICIJA NA ŠRI LANKU NASTAVAK JE EKSPEDICIJE ANDAMANI. U EKSPEDICIJI SU TAKOĐER SUDJELOVALI MILIVOJE KRVAVAC, OLGA JOVANOVIĆ I GORAN ŠAFAREK. OVDJE SMO DOŠLI NA POZIV GOSPOĐE NALINI ELAVALLA. NAIME, OVDJE JE DO PRIJE PET GODINA BILA PLANTAŽA KAUČUKA KOJU JE GOSPOĐA NALINI ODLUČILA PONOVO VRATITI U PRVOBITNO STANJE. ZASADILI SU PREKO 10 000 AUTOHTONIH STABALA KOJE JOŠ UVIJEK NIJE DOVOLJNO VELIKO DA BUDE PRAVA DŽUNGLA, ALI JE TOLIKO UZNAPREDOVALO, DA POSJED PREKRIVA VEĆ PRAVA ŠUMA.
Šri Lanka je tipična tropska zemlja gdje su šume ustuknule pred plantažama, posebice čaja. Ova zemlja poznata je po čaju kojeg i izvozi, ali pod cijenu da je značajan dio zemlje pretvoren u plantaže. Cijela su brda „presvučena“ u zeleni ogrtač od čijeg se lišća pravi crni, zeleni ili bijeli topli napitak. Slično se desilo i s plantažama kaučuka. Dok u svijetu sve više nestaje kišnih šuma, sve su veća i nastojanja da ih se očuva, ali i da se barem dio njih vrati. Znanost je pokazala sve koristi kišnih šuma, ne samo kao riznica biološke raznolikost već i za ljude. Posebno je to izraženo sada, kad se klima globalno mijenja. Zato su mnoge vladine i nevladine organizacije krenule u restauraciju šuma, ali i pojedinci. U Šri Lanki je tako prije pet godina pokrenut projekt Mahausakande u kojem i mi sada sudjelujemo.
Naša potraga se nije svodila samo na kretanje šumama, već smo se verali i po potocima. A da bi naš posao obavili u potpunosti, odnosno da bi pokrili gotovo sva potencijalna staništa žaba, penjali smo se i na drveće, baš kao i na Andamanima. Naime, u džungli se jedan cijeli odvojeni ekosustav nalazi visoko iznad zemlje, u krošnjama drveća. Česte su životinje koje cijeli svoj život provedu na granama i nikad se ne spuste na tlo. Tako i neke vrste žaba lokvice za razmnožavanje nalaze u pazušcima listova gdje se nakuplja kišnica. Pošto su se naši preci još davno prilagodili životu na tlu, penjanje nam više nije „u krvi“ pogotovo nama zapadnjacima koji cijeli život provodimo s obje noge čvrsto na zemlji. Da bi ipak savladali evolucijski problem, penjali smo se uz pomoć alpinističke opreme. To uključuje sigurnosno uže kojim smo vezani, pojaseve, kacige, napravice „penjačice“… ista oprema koju smo koristili na Andamanima.
Nakon dvadesetak dana našli smo ukupno 18 vrsta žaba. Posao nam je olakšala gospođa Nalini svime što je mogla. Spavali smo u modernoj istraživačko-edukativnoj stanici. Prvi susjed nam je bila kobra i opasna zmija krait čije su rupe bile u zidovima stanice.
Po završetku istraživanja u sklopu projekta revitalizacije kišne šume, pozdravili smo se srdačno s našom domaćicom Nalini i krenuli put planina. Naš je sljedeći cilj naći možda najrjeđu vrstu žabe na svijetu.Lokalni autobus sporo se i drndavo penjao prašnjavom i lošom cestom. Drveća je sve manje, ali ne zbog hladnoće, jer ovdje na 1000 m nad morem još ima topline za kratke rukave i sandale. Ipak, ostalo je zelenilo, jedino su tamnozelene tonove šume zamijenili svjetlozeleni tonovi plantaža čaja. Ova kultura je gotovo potpuno zavladala brdsko-planinskim predjelima vlažnog dijela Šri Lanke. Poznat je cejlonski crni čaj, a mi smo sada u njegovom srcu proizvodnje. Cijena je poznata – prirodni pokrov je nestao, a s njime i mnoge vrste živih bića. Samo da podsjetim, na Šri Lanki živi 108 vrsta žaba, a još vjerojatno pola od tog broja čeka da se opiše ili nađe.
I dok se autobus muči i bruji dok se penje, padaju mi na pamet riječi gospođe Nalini: „Nekad je Šri Lanka bila idealan i održiv ekološki sustav, s rižinim poljima u dolinama i šumama na brdima. Onda su došli Britanci i posjekli šumu, donijeli čaj i kaučuk te sada uvozimo tu istu rižu, uz sve loše strane čaja i ostalih uvezenih kultura.“. Ipak, na najvišim i najnedostupnijim padinama, vodopadima optočenim liticama preostaje šuma, odijeljeni komadići nekad povezane vegetacije. Oni su sad posljednje pribježište mnogim živim bićima.
Konačno stižemo do jedne takve šume, u selo nedaleko grada Suriakande kod Rakwane. Pridružuju nam se Malaka i Krishan – dvojica mladih entuzijasta u zaštiti, ali i istraživača vodozemaca i gmazova. Po znatiželjnim pogledima lokalaca primjećujem da „bijelce“ ovdje ne viđaju često.
Smjestili smo se u maloj jednostavnoj kućici usred plantaža čaja – baza za istraživanje okolnih komadića šume. Osjetno je hladnije i magla se poput pokunjene mačke povlači između brda i dolina i krošanja stabala. Čini se da šumom dominira svega nekoliko vrsta drveća, no za sada nam floristički šuma ostaje tajna. Već prvu večer nalazimo ono po što smo došli: Polypedates fastigo, jednu od najrjeđih i najugroženijih vrsta životinja na svijetu.
Populacija ove vrste žabe opstaje na svega jednom kvadratnom kilometru šume. Izdužene njuške i velikih prstića s prijanjaljkicama, ova je žaba tipični stanovnik grmlja i drveća. Na sreću, ima priličan broj ovih ljupkih žabica, što je dobar znak za budućnost, po uvjetom da šuma ostane sačuvana. Osim njega, tu su i druge žabe, dosta njih ugroženih. Većinom su to arborealne vrste iz roda Pseudophilautus, najčešće male svijetlo smeđe žabice. Za neke nema opisa i čini se da bi mogle biti nove vrste.
Kako je hladnije, noću je gusta magla i tada iz naših svjetiljki izlazi gust snop svjetlosti, kao kakav energetski mač iz Star Warsa! Problem su još i pijavice kojima pogoduje vlaga. Spremno čekaju na suhom listu i odmah se pripijaju za cipelu ili hlače te halapljivo idu prema slobodnoj koži. Često se provlače kroz čvrsto stisnute čarape ili pojas kao Hudini ili David Copperfield, a ponekad ugrizu onako „seljački“ kroz čarape. Najčešće ih odmah primjećujemo no neke se pritaje i pomalo cuclaju dok se ne napuhnu. Nasreću ne prenose nikakve boleštine, ali su baš ružne, a usto luče posebnu tvar koja sprečava grušanje krvi pa rana curi još dugo nakon što ih maknemo. Zato nam odjeća ima posvuda velike krvave mrlje. Kroz šumu teče i jedan lijep potok koji se koz stijene probija dolje te stvara male bazenčiće gdje unatoč hladnoj vodi možemo sprati svu prljavštinu.
U trenucima odmora imamo priliku iz prve ruke vidjeti i život berača čaja. Rasporede se u redove i poput stroja spretno beru mlade, svijetlo zelene listiće. Potom pregršt listića stavljaju u vreću zakačenu doslovno na čelo. Ponekad im samo glave vire iz grmova gusto zasađenih redova čaja. Nakon što poberu, vraćaju se na istu plohu tek tjedan dana kasnije kad izrastu novi listići. Tako ubrani čaj onda važu i sipaju na provjeru predradniku koji je upravo naš domaćin u kućici. Djedica provjeri kvalitetu listova i potom je čaj spreman za neku od brojnih tvornica. Navečer berači odnose cijele vreće, neki od njih tegle i 60 kilograma, a za svaki kilogram dobiju 16 rupija, odnosno 70 lipa. Pa računajte njihovu zaradu.
Čaj danas suvereno vlada u gospodarstvu Šri Lanke s udjelom u BDP-u od 15%. U industriji čaja radi više od milijun ljudi, što ovaj otok čini četvrtim proizvođačem te drugim izvoznikom ove kulture u svijetu. Najukusniji čaj dolazi od mladih, svijetlo-zelenih listića.
Bilo bi lijepo kada bi Šri Lanka sačuvala i ekonomiju, ali i ono malo šuma što je ostalo. A nadamo se da će obnoviti i neke od najbogatijih ekosustava, baš kao što je uradila gospođa Nalini!
Recent Portfolios
Sirija
Šri Lanka
Madagaskar
