Televizijski Survivali su postali jako popularni, odnosno širenje vještina za opstanak, odnosno preživljavanje u prirodi. Ovo je moje iskustvo iz nekih od najdivljijih krajeva na svijetu.
Prvo nam je pokazao kako preživjeti u džungli. Pomalo prljavi, ali zgodni mačo avanturist vještim je pokretima sasjekao koru drveta i iz rane skupio gusti, crveni sok poznat kao zmajeva krv. Protrljao ga je i namazao ranicu na tijelu. Desetak minuta kasnije, držeći se za deblo, neustrašivo je jurio nekom divljom rijekom, poskakujući na brzacima i vješto izmičući granju i cijelim stablima. Prkosio je i piranjama i kajmanima te ostalim beštijama koje grizu, bodu ili rade druge grozne stvari. Na kraju, se konačno iskrcao na sprudu usred rijeke. I dok se poznati istraživač pobjedonosno odmarao od napora, kamera ga je lagano odzumirala, a prva imena špice počela su kišiti s vrha ekrana na kojem se pojavio veličanstven krajolik rijeke kako vrluda po šumi, a u pozadini su veličanstvene Ande. Ovo je pravi primjer za preživljavanje u prirodi.
Hej, ovo mjesto mi je poznato, pomislih dok sam upijao zadnje kadrove ovog avanturističkog dokumentarca. Samo malo kopanja po mentalnim arhivima trebalo mi je da se sjetim gdje sam tu scenu već vidio. Nije bilo teško – sudbina je htjela da sam osobno hodao tim sprudom svega desetak dana prije gledanja tog dokumentarca, na znanstvenoj ekspediciji u Ekvadoru. Znao sam i da su kamerman i ostala TV ekipa udobno, možda i s hladnom pivom u ruci snimali kadrove u luksuznom drvenom lodgeu na vrhu litice , a i sam junak im se vjerojatno pridružio na slasan ručak kojih pol sata kasnije nakon što se popne stubama. Prva asfaltna cesta je tek 300 m dalje.
Sve za show
Nije mi to prvi put da na ekranima primjećujem takav odmak između prikazanog i stvarnosti, a u ovom slučaju namjeran. Neke od takvih stvari je udobno zavaljen u fotelji svog doma nemoguće zamijetiti ako niste bili na samoj lokaciji ili izvodili nešto slično. S jedne strane, jasno je svakome da taj naš survivor ne može biti sam sam u džungli, nekom robinzonskom otoku ili bilo gdje. Konačno, mora ga netko snimiti. Danas kad se baterije kamera, mikrofona, dronova i ostale opreme isprazne za jedan dan snimanja, baš kao i neka memorijska kartica, teško je očekivati da iza nije ni neki veći kamp s agregatom, tehničarem i sličnom ekipom.
Ne može niti naš TV survivor zasigurno sam imati sve te vještina i znanja , koliko god netko bio pametan i izučen. Sjetimo se koliko su znanstvenici, doktori i slično specijalizirani u nekom području. Iz iskustva znam da često stoji iza jedne osobe cijeli tim stručnjaka… No, jasno je to je prije svega show, zabava, a ne obrazovni program.
Praksa na terenu
S druge strane, neki ekstremni znanstvenici su doista trebali sve moguće vještine. Npr. Američki biolog Michael Fay iz američkog Wildlife Conservation Society je godinu dana prolazio uparenim džunglama Konga i Gabona. Taj megatransekt rezultirao je mnogim otkrićima, kao i uspostavom novih nacionalnih parkova. E to je istraživanje s ciljem i svrhom. No, i on je bio u društvu pigmejaca i redovno su mu avionom donosili namirnice, baterije i ostale potrepštine, kako za preživljavanje i istraživanje.
Pratite me na Instagramu, Facebooku i Youtube kanalu
No, možda je najvažnije pitanje, trebaju li nekome uopće te vještine? Prije nekog vremena dobio sam jedan zanimljiv komentar, na moj polusatni film o istraživanju Amazoni. Naime, moj jednomjesečni boravak u jednom o najdivljijih kutaka ove najveće svjetske kišne šume nije baš dojmio gledatelja. Umjesto toga, ispalo je da to nije „hard core survival“, onako kako ga je vidio kod jednog našeg poznatog putopisca. To me je u prvi mah nasmijalo, no zamislio sam se, pogotovo šta ja ne mogu dobiti ni kune za neka nova istraživanja, bilo svijeta ili Hrvatske, dok taj influencer lagodno živi i putuje svijetom na krilima donacija i sponzora. Tog komentatora nije impresionirao pravo dvomjesečno istraživanje, onako kako to doista jest, nego više kratak izlet influencera do ruba džungle i namjerno majmuniranje za gledatelje, dakako uz značajnu dozu filozofije i mudrovanja.
Ljudi ipak traže reality show, makar to bio u džungli. Nije onda ni čudo popularnost lažne stvarnosti. No, svaki influencer ionako živi od skakutanja i iluzije. Kako skupiti novac od sponzora i iskočiti iz gomile ako ne nepotrebnom dramom i neprovjerenim podvizima…. Istraživači bez ciljeva, avanturisti bez svrhe, koji će dakako na putu naći tolike prepreke da ih nikako neće moći zaobići, već će se morati popeti niz slap, proći baš pored nekih krokodila i slično i pri tome prikazati svoje vještine.
Trebaju li nam znanja o preživljavanju?
No, vratimo se preživljavanju u divljini. Trebamo li takva znanja? Godinama sam cijele zime provodio u tropima, na nekim od najluđih i najdivljijih lokacija, duž Afrike, Azije i Azije, loveći crna mambe, gledajući u otok Sentinel itd. Da, bolesti su opasne, pogotovo tropske groznice. Ali, uzimao sam antimalarike, cijepio sam se protiv žute groznice. Čuvao sam se mrežama za komarce i ostalu leteću gamad, ali i zmije. Da bude jasno, spojevi u biljkama koje nam je podarila majka priroda i dalje su vrlo važni, ali danas više na način da ih sintetiziramo u točnim dozama u laboratoriju. Tko si može priuštiti višegodišnji trening prepoznavanja vrsta na potpuno novom području, kontinentu čak.
Činjenica je da na našoj planeti, gotovo i da nema mjesta gdje zapravo postoji divljina bez čovjeka. Makar i u najvećim zakucima Amazone i drugih prašuma imamo plemena. Oni jako dobro znaju preživjeti i znaju biti vodiči. Stoga, osim ako ste gerilac, top vojni specijalac, vojnik šćućuren u nekoj pećini, izgubljen u davno završenom i zaboravljenom ratu i dakako glumac televizijskih hitova, taj hard core survival ogromnoj većini ljudi ipak nije potreban. Barem meni nije trebao.
Što je meni trebalo za preživljavanje u divljini?
Prije puta u Amazonu, dobro sam proučio, ne samo cilj istraživanja, već i koje su opasnosti. Zmije, kajmani (vrsta krokodila), pogotovo paraziti i boleštine. Kako sam biolog, već opće znanje o prirodi pomaže uvelike i u preživljavanju, čega se čuvati, što se može jesti. Mjesec dana smo se vozikali divljim predjelima Amazone, u čamac smo utrpali sve najvažnije potrepštine i išli od jedne priroke do druge. Poznavanje ribolova važno je pogotovo na rijeci ali nije to ništa tako posebno.
Piranje smo lovili na crve iz neke palme, ove zubate grabežljivce napunili smo cijeli čamac. Od hrane smo nosili dosta riže, a ostatak, naročito voće i meso uzimali od lokalnih, doduše rijetkih Indijanaca. Svi oni sada love puškom, iako sam viđao i lukove sa strijelama kao i puhaljke. Dakle, da bi preživjeli mjesec dana, daleko od prvog doktora, nismo trebali niti svaki dan loviti niti rezati lijane da bi se zaštitili od nametnika. No, s druge strane, pomalo sam i učio od domorodaca. Prije svega gdje žive neke opasne zmije, koji plodovi džungle su hranjivi, a koji opasni.
Na Madagaskaru smo mjesecima hodali daleko od turizma i radili smo dobre znanstvene stvari, tom prilikom otkriveno je desetak novih vrsta životinja. No, uvijek smo imali po nekoliko vodiča koji bi pomagali kako u istraživanju, kako i u preživljavanju. Kad ste u ozbiljnom poslu, nemate baš vremena za izigravanje pustolova. Na Madagaskaru smo spavali na djevičanskim plažama Indijskog oceana. Iskrcali su nas gliserom, na pješčanoj plaži nad koju se tiskala divlja i neprekinuta džungla, desecima kilometara od prvog naselja.
Kampirali smo na u ušću riječice, jedini izvor slatke vode, za piće i pranje. Jeli smo rižu, zelenu papaju i neku zelenjavu iz džungle. Lovili smo ribu na udicu, a jednom kupili tune od ribara nomada. I ipak nismo trebali nikakve posebne vještine TV survivora. Zadnji put u Amazoni boravili smo u istraživačkim stanicama, u zajednici znanstvenika. Nismo se morali ni brinuti za hranu, iako smo bili dva dana daleko od civilizacije, čamcem, avionom i terencem. Nakon mukotrpnog terena u džungli, spavali smo u kolibama i jeli u zajedničkoj kantini.
Meni je osobno važnije od naprednih vještina u prirodi bilo naučiti ponašati se s domorocima. O njima sve ovisi, a ne o nama samima, osim kao što rekoh sam bjegunac, gerilac ili specijalac na zadatku ili ako se baš preselite. Ti su ljudi tisućljećima prilagođeni za okoliš, a stvorili su svoju vlastitu kulturu. Bolje je naučiti kako s njima komunicirati, kako se ponašati. Na Madagaskaru vlada sustav tabua kojeg treba dobo poznavati. Od vještina bih prije vježbao jezike, makar i one osnovne. S engleskim, španjolskim i francuskim pokrivam dobar dio svijeta.
Da rezimiram, potrebno je jako dobro poznavati osnove boravka u prirodi. Da ne bi ispalo kako tu neki biolog iz male Hrvatske se pravi važan. Da, ti TV istraživači su i fizički i po vještinama izuzetno pripremljeni i iznimni su profesionalci. E sad, zašto ne kao hobi. Ljude u slobodno vrijeme grade lego gradove, postaju željeznički graditelji u svojoj sobi, uče jezike zemalja u koje nikad neće nogom kročiti. Ljudi su vani u prirodi, druže se međusobno. Pogotovo ako je to dio šire filozofije, zvana bushcfart, onda dapače. U jednom od idućih tekstova pisat ću baš o bushcraftu.
Leave a reply