Pridružio sam se ekipi afričkih biologa na njihovom projektu istraživanja gmazova crnog kontinenta – među njima i neke od najopasnijih zmija na svijetu.
Auto staje. Izlazi nekoliko suncem opaljenih ljudi i otvara gepek. Izvlače pajsere i kreću prema stijenama usred savane. Promatraju ih, mjere, zaviruju u pukotine. Onda svom silinom nasrću na njih, iskre frcaju dok komadi stijena padaju u prašinu. Po svemu sudeći, vođa im je jedan dugokosi i plavokosi. U sandalama i bez majice, odlučno kreće u rasturanje druge stijene.
Ne, to nisu razbojnici u potrazi za zakopanim blagom. Niti huligani. Sebe nazivaju herpetolozima – istraživačima gmazova i vodozemaca. Njihov posao je ozbiljan – sudionici su velikog znanstvenog projekta SARCA. „South African Reptile Conservation Assessment“ pomalo gordo zvuči njegov naziv u ustima vođe projekta Mariusa Burgera (onog plavog dugokosog). Glavna je zadaća ovog projekta izrada Crvene knjige ugroženih gmazova Južne Afrike, Lesota i Svazilanda, ogromnog područja na jugu crnog kontinenta.
Upoznao sam Mariusa na Madagaskaru, gdje smo se fino družili i lovili žabe i zmije. Samo nekoliko mjeseci kasnije nazvao me i pitao bih li se pridružio na njegovom projektu u Južnoj Africi. Nisam razmišljao ni sekunde. Odmah sam se počeo spremati.
Pisanje stručne Crvene knjige nije samo znanstvena apstrakcija, ona ima i široku primjenu. Ubrzana izgradnja Južne Afrike prilično uništava prirodni okoliš, a za njima nestaju i vrste. “S ovom knjigom koja upozorava na ugrožene vrste s limitiranom rasprostranjenošću na taj se razvoj može utjecati na pozitivan način” naglašava Marius. Istražiti ogromno područje više od 20 puta veće od Hrvatske nije šala, zato projekt traje već četvrtu godinu. Posao uključuje kopanje po prašnjavim muzejskim policama, ali i internetski portal na koji svi mogu slati fotografije i nalaze gmazova.
Niti stvarni niti virtualni muzej ne može, međutim, dati kompletnu sliku rasprostranjenosti gmazova Južne Afrike. Nema druge nego napuniti vozilo opremom i krenuti osobno na teren. Samo pogled na ekran Mariusovog laptopa otkriva koliko podataka nedostaje u nekim područjima. “ Taj dio projekta mi je nadraži” iskren je Marius, dok smo prevaljivali prve kilometre od našeg ishodišta u Cape Townu.
Na cesti u zemlji gmazova
Već drugi dan ulazimo u Nacionalni park Ado poznat po slonovima. Nigdje nema ni traga ljudima, okruženi smo samo trnovitim grmljem koje je sada, usred kišne sezone urešeno sočnim zelenim lišćem. Poveći rep prašine vuče se za našim terencem, dok jurimo uskom bijelom cesticom. Ipak, prelazak divljih, ali dovoljno plitkih rječica uspijeva ponovno oprati vozilo. U jednom trenu dolazimo do dubokog kanjona. Rijeka pred nama pravila je veliki zavoj usjekavši svoj put i ostavljajući gotovo ravne visoke litice. “To je idealno mjesto“ sjaje se Mariusove oči. “Tražimo plosnate macakline koji žive na ovim golim stijenama“ priča dok mu oči šaraju kao gladnom grabežljivcu. I već je skočio iz vozila pa se dao na oprezno veranje. Posao je težak, ne samo što moramo plaziti stijenama bez penjačke opreme, nego se tanki gušteri zavlače u najuže pukotine. Gotovo je pola sata potrajalo dok nismo uočili jednog. Tada je krenulo nadmudrivanje guštera i čovjeka podizanjem stijena i čačkanjem malom kukom. Čovjek ipak donosi pobjedu. Nekoliko ulovljenih sivo-smeđih macaklina koju šuškaju u vrećici donirat će svoju DNK za znanost. Kasnije će se pokazati da smo ulovili novu vrstu za znanost.
Vrijeme na terenu prolazi brzo i već smo nekoliko dana na putu. Vozili bismo nekoliko sati, onda iskočili da pretražimo komad travnjaka, šumarka ili stijene, pa zatim dalje na put. Potom bismo našli mjesto za spavanje pa se, po zalasku sunca, opet zaputili u noćno pretraživanje. Ovakav frenetični tempo nije tipičan za SARCA istraživanja. Prije bi Marius znao provesti desetak dana na jednom mjestu i detaljno istraživati sve što gmiže. ”Na samom smo kraju projekta te ciljamo na određene vrste od značaja za zaštitu, a vrlo se malo o njima zna. Ili ne znamo gdje se nalaze ili čak ne znamo ni o kojim se vrstama radi” priča Marius za volanom. To u praksi znači da će cijeli ovaj teren biti takav – bez voznog reda i rasporeda sati.
Crvenu knjigu imaju mnoge nacije na svijetu, no rijetko se koja može podičiti brojem stranica poput Mariusove domovine. Ta zemlja obiluje gmazovima, i to vrlo zanimljivim. Svi su čuli za crnu mambu, no Južna Afrika udomljuje gotovo 500 ostalih vrsta (dok ih u Hrvatskoj ima svega tridesetak). Među njima su najbrojniji gušteri. Tu su plosnati gušteri iz roda Platysaurus, čija ih crvena i plava boja izdaje iz daljine. Taj nedostatak nadoknađuju izvanrednom brzinom te sposobnošću skrivanja među najužim pukotinama, baš kao što im i ime govori. Plosnati su, iako ne i šareni, macaklini iz roda Afroedura. Uz njih, postoji još mnogo rodova noćnih i dnevnih macaklina. Atraktivne su i oklopljene agame, trnovite Cordylidae, ogromni varani te beznožni Amphisbaenidae koje bi laik lako zamijenio za zmije.
Ne zaostaju mnogo niti prave zmije. Od guja, tu su ozloglašene crne i zelene mambe, kobre, od kojih smo ponajviše nailazili na pljuvajuću kobru koja izvanrednom preciznošću otrovom pogađa oči. Od ljutica je tu nervozna siktavica koja u opasnosti prijeteći glasno puše, te predivna gabonska ljutica čija se pojava ne zaboravlja nakon što se jednom vidi. Po drveću se mota lijepooki boomslang – najotrovnija zmija od svih njih. Zmija stiletto ne mora čak ni otvoriti usta da bi, svojim postranim zubima koji vire iz njih, ubrizgala snažan otrov. Slijede pitoni te vojska ostalih neotrovnica. Posebno su zanimljive zmije koje žive u unutrašnjosti zemlje – Typhlopi i Leptotyhlopi. Od tih silnih životinja čovjek lako zaboravi na još jednu poslasticu – kameleone.
U zemlji velike petorke – lav, slon, bivol, nosorog i leopard – čini se neobičnim ovako veliki projekt na gmazovima. Povijesno mnogo glamuroznije životinje poput sisavaca i ptice dobivale su veliku pažnju, a s njom i novce za istraživanje. Manje karizmatične vrste poput gmazova, vodozemaca, riba, a posebno beskralješnjaka, bile su zanemarivane. “Što si manji, to si bio i manje važan sa stanovišta zaštite prirode. A baš su, ekološki gledano, te manje vrste značajnije u raznovrsnosti te za održavanje ekosustava” ističe Marius. Stvari se ipak mijenjaju, safari turizam postaje važan izvor prihoda pa je i kompletna slika biološkog svijeta potrebna za njegovo očuvanje.
U srcu crne Afrike
Farovi našeg terenca, poput laserskih zraka, buše maglu budeći iz sna okolno drveće i pretvarajući ih u krakate mistične spodobe. Nalazimo se u džungli blizu obale Indijskog oceana – u rijetkom staništu za inače suhu i travnatu Južnu Afriku. Cilj ovog prodora u divljinu, vrlo je rijetka vrsta pondo kameleon.
Prilično je hladno i tuševi se kiše, s vremena na vrijeme, obrušavaju na krov vozila. Vozimo se polako tražeći kameleone, a kroz otvorene prozore naša svjetla plešu po obližnjim granama kao u diskoteci. Mrak je potpun, a oči s naporom prate bezbrojne grančice dok buckey prolazi uz njih. Te predivne životinje ne bi bilo lako naći ni stojeći, a kamoli u pokretu. Kameleona je lakše pronaći noću nego danju, zbog načina na koji odbijaju svjetlost. “Kad ih se osvijetli snopom svjetla iz lampe, oni zabliješte” govori Marius. Ta ista zaštita kroz promjenu boje koja ih danju tako dobro skriva, sada ih izdaje. Ipak, kapi kiše remete ovu računicu jer isto tako obilno blješte i na zrakama svjetla te umaraju oko. “Trebala bi nam cijela noć da hodamo. Zato je bolje voziti polako” dodaje Marius. Istina, ovakva taktika uspijeva. Ne veći od srednjeg prsta, kameleon je usred zelenila zabliještio poput svjetionika. Tad bismo skočili iz terenca i zgrabili dremljivog gmaza. On bi nas zbunjeno gledao prije nego što završi u vrećici.
Poljubio sam naslon vozača, dok je Marius manijakalno kočio. Ross, bivši olimpijac, a sada amater zaljubljenik u gmazove, poput strijele iskače iz Toyote i već mu se u ruci nalazi piton. Mali krvavi trag u ruci svjedoči da se velika zmija nije lako predala. Ross je prezadovoljan – ove zmije daviteljice njemu su omiljene životinje. U vlastitom stanu ima tri ogromna primjerka.
“Unutra, unutra, unutra!” viče Marius nakon nekog vremena. Kao dobro istrenirani vojnici, gasimo i uvlačimo naše lampe. Iza zavoja se pojavljuju zlokobna svjetla, a potom i samo vozilo koje se polako približavalo te prošlo pokraj našeg. Nakon što je nestalo na drugoj strani, potraga se nastavlja. Razlog ovoj brizi je provincija East Cape u kojoj se nalazimo. Nekad se zvala Transkei i bila je to domovina crnačkog stanovništva kamo su, i u najljuće doba apartheida, bijelci navraćali tek uz oružanu pratnju. Također, više kriminala i ubojstava nego bilo gdje drugdje u Južnoj Africi leži u velikom broju siromašnih. “Svako malo može se čuti o ubojstvima, silovanjima, krijumčarenju oružjem, drogom, otimanju vozila i slično“ pripovijeda oprezno Marius.
Avanturist do kraja
“I want to ride my bicycle” odjekuje buckeyem pjesma Queena koji dan kasnije. Marius se potpuno uživio u pjesmu i dok ne mijenja brzine, svira nevidljive bubnjeve. Čini se da zvučnici tresu vozilo više nego loša bijela cesta usred beskrajne savane prošarane zelenilom. Prolazimo uz zbunjene impale i ostale antilope, dok slonovi i žirafe mirno brste drveće uz vozilo. U daljini mirno pasu nosorozi, negdje u tom žbunju se sigurno skriva i čopor lavova, dok na drvetu vreba lukavi leopard. Ljudi plaćaju ogromne svote kako bi vidjeli te životinje, a mi više ni ne obraćamo pažnju na njih. Odbačene limenke Dry Lemon Schweppesa zvekeću među starim ostacima ambalaže Kentucky Fried Chickena – brza hrana i gazirano piće svakodnevica su ove SARCA ekspedicije. Sunce tek što nije poljubilo horizont, a Marius kao vođa još ne zna gdje ćemo prespavati.
Ali on je takav. Ne samo ovaj put, nego cijeli svoj život on provodi na terenu, među žabama i gmazovima. “Ta vatra gori u meni 30 godina i još ne prestaje“ priča za vrijeme dugih vožnji. On je idealna osoba za ovakav projekt – iako se djevojke lijepe za njega, ne želi se sputati brakom i obitelji. On jedini od južnoafričkih herpetologa može biti osam mjeseci na terenu. Zapravo je i sam oklijevao hoće li prihvatiti ovaj projekt. Ipak je to ozbiljna i odgovorna dužnost, gotovo pola dekade duga. “Odbio sam ponudu četiri puta…“ prisjeća se Marius “…a onda su mi ponudili da sam biram uvjete“. Poslodavci iz državnih institucija prihvatili su dati mu potpunu slobodu i fleksibilnost te dvostruko veću plaću. Također, godišnji odmor od četiri mjeseca za još jednu njegovu strast – Madagaskar. Ovaj otok on pohodi nekoliko puta godišnje.
I za još nešto mu treba vremena – Mariusa u prepoznatljivoj plavoj košulji možete redovito gledati na južnoafričkoj televiziji u sklopu programa “Groen“ te brojnim dokumentarcima. Poput Davida Attenborougha, on tumači čudesnu prirodu Afrike. U njemu se izvanredno znanje o prirodi savršeno spojilo s verbalnim umijećem predočavanja publici, na popularan način. Ključni sastojak je karizma koja zrači poput Černobila. Stoga je on središnja figura svakog razgovora i društva. Prema njegovim pričama, izrečenima dubokim i sigurnim glasom, nitko ne ostaje ravnodušan.
Zamke za zmije
Leđa herpetologa mogu se konačno izravnati nakon dva tjedna intenzivne vožnje. Ispraznili smo prtljažnik na farmi Fassie Opermana u provinciji Mpumalanga, gdje ćemo ostati nekoliko dana. Ovakav, mnogo sporiji tempo istraživanja bila je dosadašnja rutina u prijašnjih 22 SARCA-terena. Svu pažnju na ovome mjestu privlači ćelava figura Hompieja Kedompieja (južnoafrička inačica Humptyja Dumptyja), golog i okruglog stjenovitog uzvišenja s udubinama poput očiju. Prvi su put svjetlo dana ugledale tri lopate, pijuk, nekoliko sanduka s kantama, plastičnim folijama i kolcima, sve dotad skriveno u teretnom prostoru naše Toyote Hilux. Sva ta oprema nije za šminku, nego će se pomoću nje postaviti zamke za hvatanje životinja.
Kad je sunce malo popustilo, kopanje je počelo. Uskoro je u polusjeni drveća niknula zamka u obliku simbola Mercedesa. “Na taj način pokrivamo više prostora i imamo više šanse da ulovimo nešto” kaže David Maguire, jedan od mojih kolega, sedamnaestogodišnji herpetolog entuzijast kojemu je ovo već peta ekspedicija s Mariusom. Zamka se sastoji od tri dijela. Iz središta se pružaju tri plastične ograde, a na njihovim krajevima te u centru ukopana je i po jedna dobro zamaskirana kanta. Na sredini ograde sa svake su strane dvije, isto tako zamaskirane, vrše od metalne mreže. “Kad gmaz naiđe na plastičnu ogradu, može se okrenuti i vratiti putem kojim je došao – može skrenuti prema kanti ili u vršu“ objašnjava David.
Iako se čini da životinje nikad ne bi mogle biti tako naivne, pregled sljedećeg jutra razuvjerava skeptike. “Nikada nisam vidio toliko zmija zajedno” uzvikuje David držeći vršu. Četiri crne zmije nervozno i bezuspješno pokušavale su izaći. “Zovu se black file snakes. Poznate su po tome što napadaju i jedu ostale zmije, uključujući otrovnice, jer su imune na njihov otrov“. Idućih se dana u zamkama nakupilo još podosta životinja. Konačno da imamo vremena i za opuštanje, plivanje u rijeci te istraživanje okolnih šumaraka, livada i stijena.
Na žalost svih, dolazi i taj dio dana. Od zabavljača na terenu, Marius postaje gotovo tiranin i poput strogog profesora nadgleda svaki korak. Negdje u hladovini, otvaramo velike bijele kutije – na stol se vade šprice, pincete, skalpel, nekoliko bočica te teglica. Konačno, na redu su došle plastične vrećice s etiketama.
Svakoj ulovljenoj životinji uzima se uzorak tkiva za DNK analizu. Uglavnom se reže vršak repića ili ponekad prstića koji završava u maloj plastičnoj bočici. Kasnija analiza tog tkiva dat će mnoge odgovore o vrstama, rasprostranjenosti te ugroženosti životinja. Vrlo mali dio uhvaćenih životinja žrtvuje se znanosti. Ako je nalaz vrlo važan, ako se pretpostavlja da se radi o novoj ili rijetkoj vrsti, za buduće se analize mora sačuvati cijelo tijelo životinje. Sačuvati tijelo, ali ne i život. Zato se životinja bezbolno uspava u eteru i potom konzervira u formalinu. Znanstvenici tada liju suze, ali doslovno – otrovni formalin isparava se ravno u oči. Najgore je raditi s već mrtvim životinjama, ponajviše žrtvama kotača. U tom slučaju, velikim špricama lešinu treba nafilati formalinom. Smrad truljenja natječe se tada s nagrizanjem formalina.
Na neke od uzoraka Marius je posebno osjetljiv. Nervozno provjerava rad suradnika. “Da se vidi svaki prst!” glasno ih upozorava. Nije ni čudo, jer to su možda prvi na svijetu uzorci nove vrste. Baš su gušteri vrlo skloni nastanku novih vrsta. “Oni su specijalisti za podlogu, često na ograničenom području. Zato su dobar dio njih endemi“ tumači Marius.
Najveća žetva novih vrsta dogodila se podalje od savana. Terenac je hučao dok se polako, ali sigurno uspinjao niz sve strmiju i užu cestu planine Marieskop. Oblaci su zamijenili žarko sunce, a duge hlače i veste istisnule ljetnu odjeću. Vegetacija je postala sve kržljavija i kvrgavija, da bi se pri vrhu smežurala u teško prolaznu šikaru. Nije se mogla vidjeti bolje jer ju je vjetar strahovito tresao, a gusta magla izobličavala. U taj smo svijet vilenjaka ušli mi. Šuljali bismo se za žabama po potopljenom travnjaku, a onda skakali na stijene i jurišali na macakline i ostale guštere. Mokre do kože, mrak nas je dočekao s nekoliko novih kandidata za nove vrste!
Zmije otrovnice
Često je potrebno osluškivati panične reakcije ljudi i životinja koje će odati prisutnost zmija. Tako je uzbuđeno cvrkutanje ptice u krošnji osamljenog stabla privuklo pažnju naše ekipe. Oko ptičjeg gnijezda šunja se boomslang, najotrovnija zmija Afrike. Bez oklijevanja, Marius skače na drvo i metalnom kukom skida otrovnicu. I onda ju drži živu golim rukama. “Svaka zmija zahtijeva svoj način rukovanja“ pokazuje bez straha. Jedno od velikih pravila je da se ljutice nikako ne smije primati za rep. Lako svinu svoje mišićavo i kratko tijelo te ujedaju neiskusnog čovjeka. Čak se i ozloglašenu crnu mambu može uhvatiti živu, no za te aktivnosti valja imati debelo znanje, iskustvo i živce, a i poveću metalnu hvataljku.
Iako znanstveno najmanje zanimljive na ovom projektu, zmije imaju neospornu karizmu. “Nisu specijalisti za stanište i široko su rasprostranjene pa među njima ima manje endema“ objašnjava Marius. Osim toga, vrlo su brze i lako se zavlače u rupe.
Zmije su i danas velika prijetnja ljudima u Južnoj Africi. Šesnaest vrsta otrovnica može ubiti čovjeka, a još pedesetak gadno ozlijediti. To sudbonosno jutro u blizini Nacionalnog parka Kruger i sâm sam se uvjerio u to. Rutinsko uzimanje uzoraka siktavici, otrovnici srodnoj našem poskoku, bilo je kobno. Marius je poskočio i ispustio zmiju, a nekoliko sočnih psovki izašlo je na površinu. “Ovo će biti vrlo gadno“ brzo se smirio međutim. „Ross, uzmi auto i vozi do prvog doktora. Ali neću jurnjavu i još jednu nesreću…“ s bolnom grimasom iscijedio je Marius. “…kad stignemo onamo, hoću lijekove za bol, plasma drip i kortizol“. Nevjerojatno je koliko je smiren Marius i logičan, a to je najvažnija samopomoć. Što je manja panika, to će manje otrova srce pumpati žilama u tijelo. Zaboravite podvezivanje, sisanje otrova i rezanje rane – to će samo pogoršati stvar. Prvo naselje bilo je, srećom, na pola sata vožnje. Palac koji je dobio najviše otrova već je poplavio, a oteklina se polako ali sigurno penjala prema laktu. “Osjetio sam kako se zmija umorila pa sam malo popustio stisak na vrat“ vraća Marius film unatrag, dok je u bolnici primao prvu pomoć. Oteklina je međutim i dalje rasla i odluka je pala – mora se uštrcati protuotrov u četiri sata udaljenoj Pretoriji.
Prvi put u dvadeset i pet godina tako mu se nešto dogodilo, priča Marius mjesec dana kasnije, nakon deset ampula protuotrova onaj isti dan, zatim četiri operacije i stalne preglede kod liječnika. Sada vuče aparat za isisavanje rane, kao zatvorenik svoju kuglu. “Konačno, nesreće se događaju svakome – u autu, na ulici, u stanu… Moj život je takav i neću s time prestati“.
Leave a reply