Gdje završava jeftini senzacionalizam s društvenih mreža, a počinje pravo znanstveno istraživanje? O razlici između turističkih tura i terenskih ekspedicija.
Živimo u eri u kojoj je nikad lakše kupiti iluziju pustolovine. Dovoljno je uplatiti poludnevni izlet u lokalnoj agenciji, odvesti se klimatisiranim kombijem do ruba džungle, uloviti u ruku kakvu zmiju ili gmaza kojeg je lokalni vodič već deset puta tog dana izvadio iz vreće te napraviti fotografiju za društvene mreže. Uz prateći opis o „preživljavanju u netaknutoj divljini“ i „dramatičnim susretima s opasnostima“, profil dobiva lajkove, nove pratitelje, a ubrzo i sponzore.
No, zapitamo li se ikada gdje završava jeftini senzacionalizam, a gdje zaista počinje pravo terensko istraživanje?
Danas se pojam „pustolova“ opasno izobličio. Pretvorio se u valutu koja se prodaje za klikove i sponzorske ugovore. Što je fotografija dramatičnija, a priča preuveličanija, to je financijski učinak bolji. Ali iza te šarene kulise često ne stoji ništa osim želje za brzom zaradom i površnog dodira s prirodom koji više šteti nego što doprinosi. Navlačenje i maltretiranje životinja pred kamerama radi atraktivnog kadra nije pustolovina – to je cirkus.
Dvosmislenost pojmova: Kada se šetnja proglasi istraživanjem
Dodatan problem leži i u samom jeziku, gdje je riječ „istraživanje“ izuzetno podložna manipulaciji. Za razliku od engleskog jezika koji jasno razdvaja research (stručno, sustavno i metodološko znanstveno proučavanje) od exploration (osobno ili geografsko obilazanje i otkrivanje nepoznatog prostora), u hrvatskom jeziku jedna te ista riječ pokriva sve te pojmove. Ta se jezična dvosmislenost potom vješto i namjerno iskorištava za stvaranje privida autoriteta.
Primjerice, kada netko provede vikend šetajući šumskim puteljkom, pregledavajući turističke brošure ili promatrajući ptice iz kampa, on to u svakodnevnom govoru može legitimno nazvati „istraživanjem prirode“ (exploration). No, kada se ta ista riječ u javnosti i na društvenim mrežama plasira s prizvukom znanstvenog radijusa (research), stvara se lažna slika da se radi o dubinskom, metodološkom i stručnom radu, iako iza toga ne stoji nikakav stvarni znanstveni cilj, hipoteza, niti provjerljiv rezultat.
Jednako je inflairala i sama riječ „ekspedicija“. Danas se ekspedicijom naziva doslovno sve – od vikend-izleta u bliže gorje do nasumičnog i besmislenog probijanja kroz neku džunglu. Biti na terenu, gaziti kroz blato, boriti se s vlagom i tegliti tešku opremu na leđima jest fizički izuzetno teško, no samo fizičko kretanje kroz divljinu ne čini neku akciju ekspedicijom. Prolivanje znoja bez jasnog znanstvenog ili istraživačkog cilja, bez hipoteze i bez metodologije, nije ekspedicija nego običan naporni hod ili fotolov s atraktivnom kulisom.
Prava ekspedicija nema za primarni cilj samo „proći i naslikavati se“, nego donijeti podatke, uzorke, spoznaje ili konkretna rješenja koja ostaju i nakon što se blato s čizama osuši. Nazivati svako bauljanje po šumi ekspedicijom samo je još jedan način da se turističkom ili avanturističkom pothvatu podvali lažna težina.
Teren nije kulisa: Kako izgleda stvarni terenski rad
Imamo sam sreću i privilegiju da kroz karijeru egzotične krajeve našeg planeta ne obilazim kao klasični turist, niti kao lovac na jeftine senzacije, već kao član i suradnik pravih znanstvenih ekspedicija. Kada odeš na teren s ljudima koji traže stvarna znanstvena rješenja, priča izgleda potpuno drugačije od onoga što gledamo na profilima samozvanih avanturista. Iza svakog znanstvenog otkrića ili kvalitetne fotografije s terena ne stoji režirani scenarij, nego tjedni i mjeseci teškog fizičkog i psihičkog rada.
Kada sam se na jugu Afrike pridružio projektu SARCA (South African Reptile Conservation Assessment) pod vodstvom herpetologa Mariusa Burgera, cilj nije bio snimiti atraktivan video za mreže, nego izraditi službenu Crvenu knjigu ugroženih gmazova Južne Afrike, Lesota i Svazilanda.
Raditi na terenu opsega 20 puta većeg od Hrvatske značilo je provoditi tjedne bez ikakvog rasporeda: satima na žarkom suncu pajserima razbijati stijene u potrazi za macaklinima, ukopavati zamke s kantama u močvarnom tlu ili u potpunom mraku po kiši pretraživati krošnje kako bi se uočio rijetki pondo kameleon. Znanost zahtijeva uzimanje DNK uzoraka, precizno bilježenje lokacija i rad u uvjetima gdje i najmanji trenutak nepažnje – poput stiska opasne siktavice – završava bolnicom i operacijama.
Slično je bilo i na Madagaskaru. U potrazi za tajanstvenom, znanosti nepoznatom vrstom zmije u NP Masoala, radili smo u suradnji s nacionalnom agencijom ANGAP i lokalnim organizacijama. To nije bio izlet s razglednicom u pozadini. Bili su to dani provedeni pod neprekidnim tropskim pljuskovima dok ti se odjeća i obuća natapaju do kosti, dok ti se stopala doslovno raspadaju u mokrim sandalama, a doručak, ručak i večera svode na čistu rižu s grahom. Zmiju nismo našli iz prve, jer priroda nije zoološki vrt koji dostavlja kadrove na zahtjev. Znanstveni rad traži strpljenje, metodologiju i poniznost.
Tijekom istraživačke ekspedicije u NP Ranomafana, gdje smo u suradnji s upravom parka i vodičima tražili dotad nesnimljeni slap, danima smo se mačetama probijali kroz nepregledne močvare bambusa i pandanusa. Gazili smo bosih nogu kroz mutne vode rijeke Ranomena, boreći se s muljem, oštrim iglicama na stabljikama i stalnim strahom od parazita poput bilharzije. Nije bilo pametnih telefona ni brze veze s vanjskim svijetom – samo borba s terenom da bi se ostvario jasni istraživački cilj.
Znanost širi znanje, autentičnost se živi
Važno je naglasiti da ovo nije napad na sve ljude koji snimaju i publiciraju svoja putovanja – daleko od toga. Na sceni imamo izvrsne primjere profesionalnih fotografa, putopisaca i dokumentarista, poput Jurice Galića Juke ili Davora Rostuhara, koji godinama sustavno, temeljito i s ogromnim poštovanjem prema kulturi, povijesti i prirodi dokumentiraju najudaljenije kutke planeta. Rostuhar iza sebe ima višegodišnje, iznimno zahtjevne projekte i prave ekspedicije (poput one na Južni pol) koje traže mjesece psihičkih i fizičkih priprema, dok Juka donosi vrhunski vizualni i edukativni sadržaj s terena.
Isto tako, bez obzira na to koliko ga netko osporavao ili se slagao s njegovim stilom, Vedran Bađun zaista živi taj život u divljini, provodi mjesece na terenu i na vlastitoj koži prolazi sve surovosti takvog načina života.
Razlika između takvih autora i površnih „influencera“ je ogromna. Prvi uče, traže, snimaju i poštuju teren na kojem se nalaze, dok drugi prirodu i lokalnu kulturu svode na jeftinu kulisu, brze reakcije i par sekundi senzacije za društvene mreže.
Prava istraživanja ne hrane ego pojedinca, nego šire ljudsko znanje i služe zaštiti prirode. Rezultati takvih ekspedicija nisu lajkovi, nego otkrivene nove vrste za znanost, uvid u nepoznate obrasce ponašanja životinja i podaci koji pomažu da se sačuvaju ugroženi ekosustavi.
Ovim tekstom ne želim podcijeniti nikoga tko putuje radi odmora, fotografije ili čiste radoznalosti – turizam je sasvim u redu. Problem nastaje kada se rutinski turistički aranžman prodaje pod krinkom opasne ekspedicije, a hvatanje i uznemiravanje životinja radi jednog reela prikazuje kao „divljina i pustolovina“.
Priroda nije kulisa za naše profile, a pravo istraživanje se ne mjeri u broju pratitelja, nego u spoznajama i tragovima koje ostavljamo za dobrobit svih nas.
Leave a reply