Tražeći misterioznu novu vrstu zmiju, tročlana hrvatska ekipa uputila se u divljinu Nacionalnog parka Masoala, najveće preostalo zaštićeno područje Madagaskara, otoka čija veličanstvena prirodna baština u svjetskim okvirima polako nestaje sječom i paljenjem šuma.
Sjedio sam u šumi i gledao lemurena granama, slušajući njihovo glasanje, bolje reći bijesno režanje I štektanje. Netko tko o njima ništa ne zna dobro bi se uplašio kad bi ih čuo negdje u daljini. Ti se krici miješaju s raskošnom simfonijom velikih cvrčaka i prigušenim šuštanjem valova niže na obali Indijskog oceana. Taj koncert proteže se dalje još desecima kilometara neprekinute tropske kišne šume madagaskarskog Nacionalnog parka Masoala, šume koja se spušta na djevičanske plaže neobično žutog pijeska i tamnih granitnih stijena.
Međutim, razlog boravka ovdje nisu lemuri na koje sam naišao probijajući se džunglom, nego tajanstvena i za znanost nepoznata vrsta zmije koju sam ovdje fotografirao prije dvije godine, tijekom prve ekspedicije Hrvatskog istraživačkog kluba na Madagaskar. Onda to nisam znao, bila je to samo jedna u nizu predivnih životinja koje smo snimili. Tada smo obilazili niz nacionalnih parkova, surađujući s ANGAP-om (Association National pour la Gestion des Aires Protegées), nacionalnom agencijom za upravljanje zaštićenim područjima ovog otoka države.
Fotografija prelijepe šarene zmije privlačila je svojom egzotičnošću, no ne i znanstvenom važnošću. Barem ne sve dok Željko nije poslao snimku te zmije uzdužnih crvenih, žutih i crnih pruga Miguelu Vencesu iz a Sveučilišta u Braunschweigu, autoru priručnika za prepoznavanje zmija Madagaskara i jednom od najvećih stručnjaka za te gmazove ove zemlje. »Ovo je spektakularna nova vrsta sa sjeveroistoka, ali još nema imena, čak nisam siguran koji je rod«, odgovorio je e-mailom. Frank Glaw iz Sektion Herpetologie Zoologische Staatssammlung u Münchenu dodao je da dosad tu misterioznu zmiju nitko nije znanstveno opisao i da ne postoje nikakve informacije o njoj. To je bio izazov kojem se ne može odoljeti i poticaj da krenemo na drugu ekspediciju.
Pročitajte članak o Madagaskaru
Ponovno u raju
Dvije sam godine sanjao plažu Masoale, a sada ću je konačno ponovno ugledati. Nakon pojasa kamene obale iznad šume koja se strmo uzdizala konačno smo, dolazeći gliserom, ugledali nizinu i uz nju predivnu pješčanu plažu. Ime joj je Lohatrozona, što na malgaškom jeziku znači glava grbavog kita; mjesto našeg kampa tijekom prve ekspedicije u čijem sam zaleđu našao zmiju. Nepodnošljiva me vrućina odmah nakon pristanka potjerala da potražim spas u vodi, toplom tropskom moru. Prepustio sam se valovima da me valjaju na površini dok uživam u iskonskoj slici prirode preda mnom: tirkizno prozirno more, žuta pješčana plaža, a iza divlja i bujna džungla što se nadvila nad njom u vječnoj borbi za životni prostor…
Vraćam se konačno u stvarnost koja neće biti uživanje, nego znojenje i hodanje u potrazi za zmijom. Kao i prvi put, tu smo vođa ekspediije, prekaljeni istraživač i moreplovac Željko Černelić i ja, no umjesto Marija Belića sada je tu Olga Jovanović Olja, mlada studentica biologije iz Osijeka s velikim interesom za gmazove i vodozemce. Ishodili smo dozvolu od centrale ANGAP-a u Antananarivu i s njom otišli u gradić Maroantsetru gdje je uprava parka. James McKinnon iz Wildlife Conservation Society (WCS) osigurao nam je gliser, jedini način da s opremom dođemo na odredište. U parku postoje još samo hodačke staze po šumi.
BIOLOŠKA VAŽNOST MASOALE
Cijelo područje je iznimno po biološkoj raznolikosti – procijenjeno je da se čak 50% vrsta biljaka cijelog Madagaskara može naći ovdje, a tu su druge skupine poput sisavaca, ptica, gmazova i vodozemaca.
Konačno i ono najvažnije, ono najvažnije, opet je s nama Augustin, naš vodič s prve ekspedicije, no sada u drukčijem svojstvu, kao kolega. Naime, dogovorili smo s njegovom nevladinom udrugom Antongil Conservation da nam pomogne s još dvojicom vodiča tražiti zmiju, a mi ćemo njima snimiti videospot za edukacijski program lokalnog stanovništva o potrebi očuvanja prirode. Nakon kupnje hrane sjeli smo u gliser i za dva sata brze vožnje stigli u Lohatrozonu…
Na mjestu zločina
Kako bismo povećali šanse za hvatanje naše zmije, prvo trebamo pronaći lokaciju gdje sam je snimio. Znam da je na jednoj od staza blizu kampa, ali ne znam točno na kojoj jer tada nisam obraćao pažnju na to. Ipak, već drugi dan boravka ovdje locirao sam lokaciju: tri velika drveta s isprepletenim štakastim korijenjem gdje sam izgubio poklopac samo su za trenutak pobudila sjećanja. Prvi pokušaj nije uspio, no to me nije razočaralo jer imamo još dosta dana za okušati sreću.
Ova zmija bez znanstvenog opisa sigurno nije jedina novost za Madagaskar. Nove vrste, čak i kralježnjaka, otkrivaju se gotovo svakodnevno. Brojne su dosad opisane vrste, ali nije bitan samo njihov ukupni broj. Naime, vrsta koje žive samo tu, tj. endema ima nevjerojatno mnogo, što Madagaskar svrstava u sam vrh svjetske ljestvice biološke raznolikosti. Iznimno nam je važno naći tu misterioznu zmiju, konačno zbog nje smo se odlučili vratiti na otok i prevalili tisuće kilometara od Hrvatske. To što sam je vidio i snimio u znanstvenom svijetu ne znači ništa. Treba je detaljno obraditi, anatomski, morfološki te uz pomoć DNK analize objaviti rezultate u znanstvenom časopisu i tek tada joj se može dati ime, što joj jamči status vrste. To može potrajati mjesecima, radeći u laboratoriju i potom čekajući poštu.
Mokri do kosti
Kiša je opet počela padati, znao sam to još prije nego što su me kapi počele močiti. Čuo sam karakteristično šuštanje po gornjim listovima drveća kao da kiša udara u limeni krov, da bi se zatim gotovo pola minute probijala kroz krošnje i došla do mene. U džungli sam i s ostatkom ekipe pokušavam tražiti zmiju, no u stvari se cijeli dan cijedim pod ovakvim pljuskovima te te ionako prilično mokar oblačim kabanicu da zaštitim barem opremu.
Već četvrti dan svakih pola sata iz sivih se, natiskanih oblaka što nisko i polako plove nad šumom i morem ispušta pravi tropski slap. Samo su prva dva dana bila sunčana, a onda je došla promjena vremena. Naime, kišna je sezona, a ona ovdje traje pola godine – od studenoga do kolovoza. »Kiša ovdje pada obično tjedan dana, dok jednom krene, može i deset. Čak i u sušnoj sezoni je ona normalna pojava, najviše bude dva tjedna sunčano u komadu«, tješi me Cousin, jedan od vodiča.
Meni to ništa ne pomaže jer su mi se zadnje suhe hlače koje imam jutros namočile, a s lica mi se slijevaju potočići. Osim toga, od stalne vlage pukla mi je i sandala, a cipele se cijede u kampu od prethodnih traženja i čekaju sunčane dane. Lagana kiša se u međuvremenu pretvorila u jak pljusak tvoreći neprekinuti mlaz vode, mliječnu koprenu oko mene poput guste magle.
Kao što je počeo, prolom oblaka je naglo i stao, no velike su me kapi još snažno pogađale dok se s biljaka voda slijevala kao iz otvorene slavine. Nastavljamo potragu češljajući teren, zavirujući pod svaki grm i iza svakog drveta, spotičući se i zapinjući o zelene barikade.
Svaki tragač ima svoju dionicu koju prolazi, no to nije nimalo lako jer oči teško nalaze točku na kojoj zadržavaju pažnju. Najlakše se, dakako, uočavaju pokreti i ono što se izdvaja bojom, sve ostalo je pozadina. Problem su veoma brojni rakovi nezgodne crno-crvene boje na koje se stalno trzam. Tu su spas lokalni vodiči s višegodišnjim iskustvom i istreniranim osjetilima koja detektiraju potencijalnu životinju, osim toga znaju gdje se koja obično nalazi. Našu zmiju, unatoč tome, još ne nalazimo iako smo područje prošli detaljno svaki dan barem dva puta. Treba samo strpljenja i sreće. I dovoljno snage i koncentracije jer se oči iznimno brzo umaraju.
Pljusak opet počinje, ovaj put jači nego ikad. Potpuno apatičan, pokrivam mokrom kabanicom samo opremu ostavljenu na tlu, prepuštajući se višoj sili prirode. Voda me probija do kosti i imam želju osloboditi se goleme težine odjeće na sebi. Pomalo me s vremenom pušta zlovolja jer iako nam kiša onemogućava rad i otežava boravak, shvaćam da je ona sastavni element ekosistema, da omogućava i stvara svu ovu raskoš.
Citati iz dnevnika:
»…moja mokra vojna košulja se intenzivno isparava na poslijepodnevnom suncu koje je provirilo na pola sata između
oblaka…« (Goran)
»…u 11h sam već bila gladna…, a za ručak – opet riža i grah…« (Olja)
»…stopala su mi se danas ujutro toliko raskvasila da su izgledala kao hrpa smežurane kože s par noktiju…« (Olja)
»…već danima imam neobično intenzivne snove, čak i halucinacije, od Lariama, profilakse za malariju…« (Željko)
»Željkov žuti slamnati šešir kojim se toliko ponosio je nakon tjedan dana vlage dobio lijepu sivo-zelenu boju!« (Goran)
Izolacija znači spas
Jedno od zadnjih područja velike i prekinute šume na Madagaskaru koja je pretkraj 20. stoljeća ostala nezaštićena bio je poluotok Masoala. Taj izolirani kutak splet je različitih i bogatih staništa kao što su nizinska i planinska tropska kišna šuma, mangrove i koraljni grebeni zajedno s brojnim rijekama i potocima. Cijelo područje je iznimno po biološkoj raznolikosti – procijenjeno je da se čak 50 posto vrsta biljaka cijelog Madagaskara može naći ovdje, a tu su i druge skupine poput sisavaca, ptica, gmazova i vodozemaca. Samo tu živi veličanstveni lemur »crvena varecija«, crvena žaba – rajčica krastača, a na istočnom rtu biljka mesožderka Nephentes.
Od rijetkih vrsta ponekad se vide mistični noćni lemur aye-aye te orao zmijar, a zaljev Antongil služi grbavim kitovima kao mjesto za parenje. Vrlo mali dio poluotoka još su Francuzi proglasili rezervatom prirode davne 1927. godine, no osamostaljivanjem je on ukinut da bi se dobila koncesija za iskorištavanje drva. Pokušaj nove zaštite propao je 1970., da bi tek 1989. bio započet program financiranja. Godine 1992. pokrenut je projekt Masoala s ciljem proglašenja velikog parka, a konačno je 1997. čak 230.000 ha poluotoka proglašeno nacionalnim parkom. Tu su priključena i tri morska parka ukupne površine 10.000 ha, bogatih staništa koraljnih grebena, livada morskih cvjetnica i mangrova, gdje je dosad utvrđeno 300 vrsta riba.
Veliku ulogu u upravljanju parkom ima WCS čije je svjetsko sjedište Zoološki vrt Bronx u New Yorku, a lokalni ured u prostorijama ANGAP-a u Maroanotsetri. Već četiri godine njihov je predstavnik James McKinnon, svjetlokosi Englez, uvijek u laganim i elegantnim odijelima, tih i nenametljiv. »Zadovoljan sam našim radom ovdje. Nakon osnivanja parka ponuđeno nam je da preuzmemo upravljanje kao što radi WWF, no mi smo više voljeli surađivati s ANGAP-om«, otkrio mi je James večer prije polaska na Masoalu u restoranu Coco Beach. Noć je bila vedra, ali vjetrovita uz obalu rijeke u Maroanotsetri. »Mi ih zapravo nadziremo, pružajući im stručnu i financijsku pomoć«, dodao je na čistom engleskom, pravi užitak za uši nakon iskvarenog engleskog na malgaški način koji sam dotad slušao.
Život u džungli
Riža s grahom, riža s kuhanom papajom ili nekim ljutkastim lišćem, nema nam spasa, to nam je jedini meni. »Jesi li bolestan, Augustine?«, šalimo se na račun našeg novogstarog vodiča nakon što je do vrha napunio i drugi tanjur riže. Tako ga je, naime, jednom upitao neki francuski turist začuđen količinom riže koju može pojesti. Ta je žitarica Malgasima glavna namirnica koja se jede u obilnim količinama za doručak, ručak i večeru. Ako je ne dobiju, kao da nisu niti jeli, priznaje Augustin. I mi iz Hrvatske smo po toj definiciji oboljeli – svaki obrok do kraja ekspedicije bit će ispunjen tim kuhanim bijelim zrnjem, a pritom smo naučili ne žvakati previše zbog pijeska u njoj.
U našem sam kampu na plaži kraj ušća rijeke, uživam u svježini večeri nakon dnevne sparine te gledam guste i niske oblake na suprotnoj strani zaljeva Antongil iznad kojih se sjaji bistro plavo nebo.
»Teško ćemo naći vašu zmiju, očito je rijetka ovdje«, prekida me u sanjarenju Augustin na solidnom, ali pomalo frfljavom engleskom, sjedeći kraj svojih pomagača Cousina i Angela. »Moj prijatelj herpetolog nije našao ništa slično ovdje, no rijetki ribari misle da su je vidjeli«, priča gledajući fotografiju šarenoga gmaza. Teško je pouzdati se u lokalno stanovništvo kojem su obično sve zmije iste. Cousin se prisjeća da je i on možda vidio nešto slično, no dalje odavde. Mnogo je toga nejasno, osim činjenice da se moramo dobro potruditi. Glavna uzdanica nam je upravo Augustin. Još se sjećam njegovih kvizova prije dvije godine, samo bi pokazao rukom na drvo, a mi bismo se potom natjecali tko će prvi otkriti skrivenog listorepoga macaklina, savršeno sakrivenog na kori drveta. Na zadivljujući je način otkrivao životinje, a sami ne bismo vidjeli ni dio toga…
Osim što je vodič, Augustin je i žestoki zaštitar prirode, rijetka pojava na otoku gdje drveće ne nestaje od komercijalnog iskorištavanja drva, nego od ruku siromašnih seljaka čiji je glavni interes preživljavanje. »Good bye oasis« pjesmaje koja slikovito govori o problemu ubrzanog nestanka šuma, a s njima i tla i vode, u konačnici i riže. »Šuma je nešto preveliko za te ljude, beskonačan izvor kao more, u stvari je sasvim moguće da i Masoala nestane sa svim svojim bogatstvom, baš kao što se dogodilo sa susjednim područjima«, sa zebnjom govori Augustin. Naime, on to dobro zna, njegov vlastit djed je osobno počistio 125 ha šume. Uzme li se da prosječna obitelj godišnje može posjeći i do 5 ha, projekcija budućnosti je prilično neizvjesna.
Pratite me na Instagramu, Facebooku i Youtube kanalu
Park nametnut izvana stoga nije baš potpuno rješenje, ključna je edukacija lokalnog stanovništva o okolišu. »Ljudi su ovdje vezani za tradicionalni način života, naročito uz poljoprivredu«, uključuje se u razgovor Cousin, misleći pritom prije svega na rižu. Kako bi se dobile obradive površine, šuma se pali i sječe, a metoda kojom su to radili zove se tavy. Prije svega je problem u poljima na brdima, a ne onimstalnim na ravnijim površinama, dalje objašnjava Cousin.
Da bi se dobilo novo polje riže, na brdu se spali dio šume i zatim zasadi kultura, no samo na nekoliko godina jer siromašno tlo postaje još siromašnije i ne daje prihod. Zatim se to polje ostavlja na odmor te se prelazi na drugo da bi se nakon pet godina ciklus vratio na isto polje. »Problem je u tome što je ogoljela površina sklona eroziji te izdrži samo pet ciklusa, dakle oko 25 godina«, zabrinuto otkriva Cousin. Kada se tome doda golem porast stanovništva, jasno je da nezaštićena šuma nema šanse.
Odlazak iz raja
Posljednji je dan na Masoali, zmija je ostala misterij. Jednostavno je nismo mogli naći, koliko god se trudili i sve prekopali tko zna koliko puta. Dogovorili smo se stoga s vodičima da širom otvore oči i kad mi odemo te da nam jave ako je pronađu. Odlučih se još jednom okupati, iako je kiša padala. Našao sam se brzo među valovima koji su djelovali neobično blago, ukroćeni gospodarom života ovdje – kapima kiše. Voda je spajala sve u tom trenutku: mene, more, zrak i šumu. Element koji stvara veličanstven život ovdje na usamljenom kutku zeleno-plavog planeta.
Leave a reply