Priča o potrazi za velikim slapom u NP Ranomafana na Madagaskaru, za vrijeme naše ekspedicije po ovom otoku.
Pokušaj skoka je loše završio. Noga je pri doskoku na položeno sklisko deblo usred potoka jednostavno proklizila i završila u hladnoj vodi i mekom crvenkastom pijesku. «Ah ne!» zavapio sam gledajući kako voda ulazi u cipelu, sad mi je potpuno mokra i možda će proći dani dok se ne osuše ako potraje ovo varljivo poluoblačno vrijeme. «Kad će već jednom kraj ove močvare?» zapitah se u sebi, ojađen od višesatnog hodanja labirintima rijeke Ranomene u nacionalnom parku Ranomafana Blato nas prati posvuda i hlače su mi odavno potpuno zamrljane, ali su mi barem cipele do sada bile suhe, ovako su teže za koji kilogram…
Da još se nalazimo se u Ranomafani, pravoj oblačnoj šumi, međutim u jutros smo ušli u ravnu i gusto zaraslu močvaru bambusa i pandanusa, palmi sličnoj biljci, i sada satima lunjamo po njoj. Cilj nam je najveći i do sada nesnimljeni slap ovog parka perjanice Madagaskara. Nastavljamo tako mokri i blatni dalje, probijajući se mačetom u nemogućim uvjetima.
Neprestano prelazimo vijugavu Crvenu rijeku (Ranomena znači na malagaškom upravo to) čas s jedne, čas s druge obale, vjerojatno smo je prešli nekoliko desetaka puta. Uglavnom to nije veći problem zbog obilja prirodnih mostova od srušenog drveća i grana, no na nekim mjestima nema druge nego pregaziti ju bos s cipelama u ruci. Jak tempo zbog nadolazeće noći oduzima snagu i što je još važnije koncentraciju pa noge više ne slušaju i same idu spotičući se bez nadzora mozga na bezbrojne zapreke…
Povremeno zastajemo na minutu-dvije da predahnemo i to je jedina prilika da se pogleda nagore, na impresivne pandanuse koji dominiraju močvarom. Svakako su im najdojmljiviji dugački i tvrdi kožasti listovi što se šire s vrha debele stabljike u obliku rozete. Nazubljeni su i podsjećaju na one kaktusove, no zapravo je pandanus srodan palmama, dakle u skupini biljaka jednosupnica. Osim što je vizualno atraktivan, pandanus je ekološki vrlo važan kao dom mnogim drugim bićima. U zaštiti visine i trnova obitavaju žabe, raci, kukci, a posebno je zahvalno samo dno rozete u kojoj se skuplja voda pa je odgajalište nebrojenima naraštajima raznovrsnih ličinaka. Tu su na žalost i komarci, među njima i oni roda Anopheles, zloglasni prenosioci malarije. Najveći njegov stanar ipak je jedna biljka epifit, velika orhideja Arangis madagascariensis, roza-crvenih cvijetova nedostupnih na samom vrhu pandanusa.
Pročitajte članak o Madagaskaru
Krenuli smo to jutro iz pitomog sela Ambatulahi, preko strmih rižinih polja do šume, nas desetak, mi članovi Hrvatskog istaživačkog kluba – Željko Černelić, Mario Belići ja Goran, te ekipa vodiča iz parka. Da cijela ekipa, pao sam u nesvijest skoro dok sam ih vidio, no svi su mladi i jaki, bit će zabavno. I unatoč Emilovom iskustvu, očigledno smo se izgubili. I nije stoga čudo što je nakon lutanja cijelog poslijepodneva i sam Emile sam sebi zapljeskao i glasno uzdahnuo, put je ponovo pred nama, do prenoćišta još samo jedan sat hoda. I ja sam uzdahnuo, zadnji u koloni zajedno sa Dauphinom, tihim mladim vodičem koji brižljivo pazi na mene. I tako umorni i mokri, skotrljali smo se pored potoka, najeli riže i uvukli u šator…
Zora slijedećeg dana obećavala je oblake. Naš je logor na malenoj čistini u močvari odmah do Ranomene koja tiho teče, a kud oko seže zlokobno proviruju iz magle siluete pandanusa. Nisko iznad naših glava jedri crna lunja, očito iznenađena tolikim brojem ljudi ovdje. Divim se neuobičajeno ravnom terenu usred strmih obronaka Ranomafane. Emile objašnjava da je to dno negdašnjeg jezera i da je močvara ostatak nekad obilne vode. Tako je bilo dok neki avanturist nije prije puno godina zbog mogućeg zlata raznio dinamitom stijenu na najosjetljivijem mjestu i voda je polako otjecala ostavljajući lokalne džepove vode. Neumoljiv proces biljne kolonizacije i eutrofikacije sada polako ali sigurno pretvara u šumu tu zadnju uspomenu na jezero.
Hladno je. Naši malagaški kolege šutke se griju pored vatre na kojoj se već brbučka riža u velikom kazanu. Cijeli njihov život se vrti oko ove žitarice, ona im je glavna hrana, pa i na terenu ne mogu bez nje. Ne zato što je toliko vole već zato što je to jedina dostupna jeftina hrana, a također i jedino što mogu i znaju uzgajati ovdje. Da bi unijeli dovoljnu količinu kalorija primorani su je jesti tri puta dnevno i to u velikim količinama. Večer prije svakog je dopala ogromna porcija koju su svi temeljito očistili osim nas trojice čiji želuci jednostavno nisu dovoljno veliki za sve to.
Za jedan sat se naoblaka iznenada raskinula i pokazalo se plavo nebo, bit će žarkog sunca kasnije, unatoč visini od 1000 metara ovo su ipak tropi. Emile procjenjuje da imamo još gotovo cijeli dan močvare. Cipele i čarape jedva da su se imalo osušile i kod prvog prijelaza odluka je pala- skinuti cipele za stalno i hodati bos, nema smisla ih svako malo svlačiti i oblačiti kao jučer. Uz to se Ranomena sve više širi i postaje sve dublja. To znači i da više nećemo biti u stalnoj sjeni nego na direktnom udaru sunca. Ionako su i svi naši Malagašani bosi, osim Emilea na čelu koji nosi gumene čizme. Istini za volju svi su oni bosi cijeli život i imaju podeblje džonove na stopalima dok mi naše štitimo cipelama od rođenja.
Nastavljamo istom mukom kao i jučer prateći hirovitu rijeku koja kao da se ne može odlučiti hoće li lijevo ili desno pa stalno isprobava, malo u jednu stranu pa u drugu…Još je i gore. Neprestano tonemo u meki mulj ili se gubimo u moru visoke trave i mladog bambusa na suhom gdje je bez mačete nemoguće proći. Posebno je gadan bambus jer uz bjegove fino bodljikave listove sve zapinje. Baš zato nosimo duge hlače i košulje unatoč velikoj vrućini, budući da je «sušna» sezona i može se desiti da čak nekoliko dana za redom ne padne kiša. Drugi razlog je sprečavanje možebitnih ugriza komaraca. Kad je već ostatak tijela zaštićen ceh zato plaćaju gola stopala, već sada puna crvenih i bolnih pruga od oštrog lišća i još k tome skuhana u znoju prethodnog dana.
U jednom trenutku opet stajemo, Emile nešto gleda u raznim smjerovima prema nepreglednom raslinju, ali ne kreće dalje. I kad se čini da smo opet u problemu na scenu stiže naš neprimjetni nosač. Mršav, suh, sav u dronjcima uvijek izdvojen na začelju kolone, šutljiv. Kao da se osjeća podređeno, a kažu ostali i zato što se boji nas vazaha, bijelaca. Dolazi naprijed, podiže glavu kao da njuši, izgrglja par riječi i pokaže rukom smjer. Put je opet tu! Željko impresionirano kaže da kad više ništa ne pomaže, onda ga vode vlastiti geni.
Crvena rijeka i dalje raste i nema više koristi od zavrnutih nogavica, puštam ih dolje jer se svejedno moče ovako namotane sad kad je voda visoko iznad koljena. Pokušavam iz misli izbaciti sve moguće parazite koji bi mogli živjeti u vodi, ali teško. Posebno me muči bilharzija kojom obiluje dosta voda na Madagaskaru, prilično opasna bolest uzrokovana parazitom. Ti oblići, mali crvići ulazi preko kože iz vode te se skupljaju u venama oko crijeva i mokraćnih puteva gdje stvaraju probleme pa je jedan od simptoma zaraze krv u mokraći. Osim toga ugrožavaju pluća i jetra pa su vrlo ozbiljan problem tropima širom svijeta, pretpostavlja se da je zaraženo preko 100 milijuna ljudi. Za njegov životni ciklus potreban je kao posrednik slatkovodni puž, i nadam se da ga nema ovdje. Jedna mi je nada to što crvu treba barem 15 minuta mokre kože da se uspije probiti unutra, druga što područje nije naseljeno jer jajašca dolaze u vodu mokrenjem zaraženih osoba, ali ipak tko zna što se dešava uzvodno. Tu ipak zalaze ljudi iz okolnih sela u potrazi za plodovima šume.
Pokušavam stoga što prije prijeći rijeku i izaći iz nje na čvrsto tlo, ali ni tamo ne cvjetaju ruže. Opet zapinjem na mladi bambus i da spriječim pad hvatam se za debelu stabljiku drugog… ali koje li greške. Kora je prekrivena tisućama sićušnih kratkih iglica i to još slabo pričvršćenih i sve su one našle potom na mojoj ruci. Vidim i Mario naprijed ima sličnih problema. Odmah mi je pala na pamet priča o iglicama koje uzrokuju nepodnošljiv svrbež, ali ove srećom ne ostavljaju posljedice osim samog fizičkog bola. Nekoliko minuta skidanja i sve je gotovo, barem smo ostavili lijep otisak na bambusu.
Nastavak pročitajte ovdje:
Leave a reply